Inspirativna Karolina Jelak (89) provela je radni vijek kao pletačica kolijevki i namještaja od šibe, a danas joj je desna ruka gerontodomaćica Ljiljana

Stotine kolijevki, stolaca, fotelja i stolova od šiba (trske i pruća) prošlo je za radnog vijeka kroz vrijedne ruke Karoline Jelak (89), koja ni u svojoj mirovini, u kojoj je već 36 godina, ne miruje. Ova vitalna Virovitičanka godinama je korisnica socijalnih usluga Gradskog društva Crvenog križa Virovitica u okviru poziva “Zaželi – prevencija institucionalizacije” i podijelila je s nama u povodu Međunarodnog dana starijih osoba svoju životnu priču koja mnogima može poslužiti kao inspiracija i poticaj.

Karolini dva puta tjedno po dva sata u kućanskim poslovima pomaže gerontodomaćica Ljiljana Pavelić. Njih dvije dočekale su danas u obiteljskoj kući s osmijehom i svježe ispečenim kiflicama na stolu. Karolina ih je sama jutros zamijesila i ispekla, kako bi s njima i sokom dočekale Željku Francetić, voditeljicu projekta „Zaželi- prevencija institucionalizacije” GDCK-a Virovitica.

U ime cijelog kolektiva želim vam sretan Vaš dan i puno zdravih, aktivnih i sretnih godina. Drago nam je što ste s nama i što vam kroz projekt možemo osigurati pomoć koja vam je potrebna – rekla je Željka Francetić, uručujući Karolini prigodan poklon i buket cvijeća.

Karolina je zahvalila, dodajući kako jako voli cvijeće, toliko da i danas, polako i kad ima snage, vodi brigu o svojim ružama, kao i lozi, brinući da je oko njih zemlja okopana i pognojena, lišće pokupljeno, a biljke orezane.

Sama kuha i sprema, koliko može, a ono što joj je teško odradi Ljiljana.

Puno toga bih još htjela, ali držim se onoga što mogu. Tri sam puta prevarila smrt. Prvi put na porodu, drugi put s blagim moždanim udarom, a posljednji put nedavno, zahvaljujući baš Ljiljani koja je u pravi tren došla na moja vrata. Da nje nije bilo, da nije pozvala hitnu, vjerojatno bi me voda u prsima ugušila. Krenula sam prema vratima s mobitelom u rukama jer se od jutra nisam osjećala dobro i nisam više imala snage ni za korak, kad je Ljiljana ušla u kuću – ističe Karolina, godinama koja živi sama, otkako joj je suprug preminuo.

Srce joj je, kaže, s godinama oslabilo zbog štitnjače, ali rekla je samoj sebi da nema odustajanja.

U koljenima su mi dvije proteze. Koristim štaku za hodanje, a do grada ponekad odem u svojim kolicima, mom vozilu. Ne mogu više sve kao nekad. Ljiljana je moja desna ruka. Ona usisava, pomaže obrisati prašinu, opere prozore, riješi posuđe i brojne druge stvari. Najvažnije, ona mi je netko s kim popričam – zanimljivo, simpatično i toplo priča nam Karolina o svojim danima.

Ne nosi naočale, doznajemo, čita novine i knjige bez njih, kao što gleda televiziju.

Jako vam volim politiku, od mladosti. Pratim sve. Strašno mi je što svijet opet ide prema ratu. Koliko novca dajemo opet na oružje, a svi možemo tako lijepo živjeti i bez zla. Znam iz prve ruke što je to zlo. Oca i brata starog samo 17 godina izgubila sam u II. Svjetskom ratu. Imala sam samo sedam godina kad smo mama i nas petero djece ostali sami. Počela sam raditi sa 17 godina, a s 22 godine već sam bila poslovođa u Vitrexu, s 80 ljudi kojima sam bila i mentorica i kolegama i s kojima smo puno, puno radili, ali bili sretni – sjeća se Karolina, dodajući sa smiješkom kako su je godinama svi zvali „Đurđica“.

Razlog je djevojačko prezime Đurđević. Došla je tražiti posao u virovitičkom Vitrexu, brati šibe. Budući da je sa 17 godina bila sitnije građe, poslovođa joj je rekao da se vrati za koju godinu, „kad ojača“.

Ja sam njemu rekla: gospodine, dajte vi meni priliku za posao, novac mojoj obitelji itekako treba, pa ćete vi vidjeti koliko ja snage imam. On se nasmijao i rekao; hajde, Đurđice, pokaži što možeš. Plantaža je bila u Bušetini. Ja sam taj dan pobrala šiba i više nego drugi, pa su me starije žene psovale, koliko toga donosim na vagu. Bila sam sitna, ali imala sam volju raditi i tako sam došla i ostala u Vitrexu pune 33 godine i 3 mjeseca, nakon kojih sam otišla u prijevremenu mirovinu – s energijom koja se osjeća kroz svaku njenu rečenicu o dijelovima svog života govori nam naša sugovornica.

S pletenjem je sve počelo. Još kao dijete voljela je, kaže, plesti tanke grane vrbi, dolje na Bajeru, pa kad je prvi dan u Vitrexu dobila šibe u ruke i isplela košaru, znala je da je na pravom mjestu.

Pleli smo svašta, prekrasne kolijevke, namještaj, košare i ukrasne i za rad, a kako bih što bolje svladala tehniku, ali i znanje o samim biljkama, ostajala bih i nakon posla u tvrtki i učila od Mađara, koji su nam držali edukaciju. Onda sam posadila vlastitu plantažu šiba na svom komadu zemlje, pa smo na kraju suprug i ja imali i kućnu radinost. Jedna smjena, Vitrex. Dođem doma, malo odmorim, pa u drugu smjenu, kod sebe na plantažu. Sve što imamo, postigli smo radom. Izgradili kuću, vikendicu, kupili voćnjak i vinograd, od šiba. Sadnja, guljenje, pletenje. Imala sam predivnu svekrvu koja se brinula da svaki dan imam topli ručak na stolu, da i to ne pripremam, između dva posla – pohvaljuje Karolina.

Naučila je šibu „u dušu“, a pletenje joj je bilo ne samo posao, nego i užitak.

I danas volim raditi s rukama. Dok sam bila pokretnija, radili smo u vinogradu, voćnjaku. Donedavno sam imala i svoj vrt, sadila povrće za svoje potrebe. Još si mogu sama skuhati, to mi je važno, a ostalo mi Ljiljana pomogne. Dok je projekt bio u čekanju, bilo mi je jako teško, nismo imali nikoga. Sin je s obitelji u Austriji, dolaze jednom do dva puta mjesečno i uvijek se radujem, no imaju svoj život. Unuk je u blizini, priskoči, pomogne, ali neće se on družiti sa mnom kao Ljiljana. I moja sestra ima pomoć kroz projekt, zove se Antonija Kelemin, a njena desna ruka je gerontodomaćica Smiljka Božo, isto duša od žene – hvali je Karolina.

Ljiljana za Karolinu čuva samo najljepše riječi, hvaleći njenu vitalnost i želju za aktivnošću i poslom. Ljiljana u okviru projekta ima šest korisnika i svatko od njih je drugačiji i ima svoju priču, svoje potrebe i očekivanja.

Ukupno je u okviru projekta 198 korisnika kojima na ovaj način pomažu 33 osobe.

Kod gospođe Karoline susret je uvijek ispunjen, pomažem joj uglavnom u kućanskim poslovima, a moram reći kako i ona sama u njima sudjeluje. Ako perem prozore, ona cijedi krpu, jer želi sudjelovati. Vrlo je vrijedna i ne želi ovisiti o drugima. Već smo se toliko zbližile da je susret i prijateljski i jednako nam puno znači – poručuje gerontodomaćica Ljiljana Pavelić.

Dok odlazimo, žene nas pozdravljaju i zahvaljuju na posjeti. Ljiljana će nakon Karoline krenuti kod druge osobe kojoj će pomoći u kućanskim poslovima, otići kod liječnika ili u trgovinu po namirnice, podijeliti toplu riječ i sudbinu o kojoj se mogu napisati romani.

Karolina će dovršiti juhu i pobrinuti se da stigne do sestre, koja je teže pokretna od nje i s kojom je i dalje jako bliska. Bit će to dan starijih bez velike proslave, ali s puno brige i ljubavi za druge, s kojima su proveli život i s kojima i danas dijele svakodnevicu. (GDCK Virovitica)