Virovitičanin Saša Pjanić vodi nas na njegov prošlogodišnji overland kroz Saharu, od Varaždina do Bamaka. Uživajte u tekstu i prekrasnim fotkama koje su objavljene na portalu Putoholičari.
Bilo je hladno zimsko jutro kada smo prelazili Soču.
Virovitičanin Saša Pjanić vodi nas na njegov prošlogodišnji overland kroz Saharu, od Varaždina do Bamaka. Uživajte u tekstu i prekrasnim fotkama koje su objavljene na portalu Putoholičari.
Bilo je hladno zimsko jutro kada smo prelazili Soču.
Vipavska bura razbistrila je maglu i niske oblake, otkrivajući bijele vrhove Julijskih Alpi. Iza nas je maglovita noć i sipka rosa, koja još od Varaždina škropi platno krovnog šatora. Ispred nas blistava zora i skoro 9 000 km do Bamaka. U autu Damir, Azur i ja, napucani adrenalinom, grabimo prema Italiji. Nakon dana i pol pakiranja, krenuli smo oko ponoći na put koji smo dugo pripremali. Zapravo se i ne poznajemo najbolje. Damir je već jednom prošao ono što nas čeka u sljedećih mjesec dana afričke avanture. Azur i ja novi smo u toj priči. Satima iza nas je i drugo vozilo. Stanek i Elvira, u Nissanu Navari kojeg su pretvorili u pravi putujući stan. Krenuli si dosta kasnije jer su do ponoći varili nadogradnju nad tovarnim prostorom svog pick upa.
Koncem sedamdesetih Thierry Sabine, izgubivši se najprije u njoj, približio je Saharu novim oktanskim izazovima. Tako je nastao Dakar reli, priča o opasnosti i brzini, automobilističkim asovima i izdašnim sponzorima, šampanjcu i slavi, ali i javnim kritikama o bahaćenju u svijetu gdje glad i siromaštvo još uvijek nisu nadvladani. No nismo mi, moderni ljudi željni uzbuđenja izmislili puteve kroz pustinju. Drevni saharski špediteri davno su utrasirali pravce koji već stoljećima povezuju Mediteran i Zapadnu Afriku. Jedan takav put, primjerice kretao bi s marokanskog juga, u prijestolnice gornjeg Nigera; Kuombi Saleh, Niani, Timbuktu. Najveće zalihe zlata na dvorove srednjovjekovne Europe tim su putevima stizale upravo iz Podsaharske Afrike. U gradovima poput Sijilmase i Oualate vršila se razmjena; saharska sol za malijsko zlato. Ali trampilo se i robljem, slonovačom i začinima. Da bi povorka dromedara i ljudi umotanih u odjeću plave boje prešli Saharu, trebalo je skoro dva mjeseca. Svaki dan počinjao bi molitvom u praskozorje. Zatim bi slijedio dugi dnevni marš te na kraju okrepa pred počinak, uz devino mlijeko, datulje, čaj i taguellu, beskvasni kruh od prosenog brašna koji se pekao na ugljenu zakopanom u pijesku.
Još i danas Tuarezi u Maliju dopremaju sol sa sjevera u Timbuktu na stari način. Logično je da se takvi pothvati poduzimaju u doba godine kada dnevne temperature još uvijek dozvoljavaju kretanje pod inače nesmiljenim saharskim nebom. To je vrijeme od studenog do početka ožujka. Kada je klimatologija u pitanju, u paralelnom svijetu mehanike, turaže i satelitske navigacije vrijede slična pravila. Pred Advent sve je izgledalo spremno. Nakon praznika pakuju se stvari; šatori, kanistri, plinska kuhala, sand laddersi, rezervne gume, dizalice, vitla, kamere, foto aparati. Sredinom siječnja cesta vodi na jug. A radovi na šasiji pred sam polazak već su putne dogodovštine. (www.putoholicari.rtl.hr)
