Znate li što povezuje Tirol, Valonski Brabant, Bremen, Sjeverni Jutland, Navarru, Korziku, Groningen, Zapadnu Grčku, Algarve i Gornji Norrland? Ne znate? Radi se o europskim NUTS 2 regijama koje imaju manje od 800 tisuća stanovnika.
Znate li što povezuje Tirol, Valonski Brabant, Bremen, Sjeverni Jutland, Navarru, Korziku, Groningen, Zapadnu Grčku, Algarve i Gornji Norrland? Ne znate? Radi se o europskim NUTS 2 regijama koje imaju manje od 800 tisuća stanovnika. “Čudno”, pomislit ćete, “pa zar nam Vladini ministri nisu lijepo rekli kako Zagreb nije mogao postati samostalna NUTS 2 regija jer u Europskoj uniji baš sve takve regije moraju imati striktno između 800 tisuća i tri milijuna stanovnika? A Zagrebu, kakvog li peha, nedostaje nekih sedam tisuća.”
Da, baš čudno. Još je i čudnije da – izuzmemo li Cipar, Luksemburg i Maltu kao države koje same nemaju 800 tisuća stanovnika – čak 14 drugih zemalja članica EU ima NUTS 2 regije slabije naseljene od propisane “norme”: Belgija, Danska, Njemačka, Grčka, Španjolska, Francuska, Italija, Nizozemska, Austrija, Portugal, Slovačka, Finska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo. U Austriji ih je, primjerice, takvih pet od devet. U Slovačkoj, zemlji po mnogo čemu sličnoj Hrvatskoj, takva je jedna regija od četiri. Slovački pregovarači nekako su izgleda uspjeli ušićariti da njihov glavni grad Bratislava, sa svojih jedva 600 tisuća stanovnika, ipak bude zasebna regija.
Zaista, čak i letimičan pogled na regionalnu strukturu Europske unije jasno pokazuje daje u novoj regionalnoj podjeli Hrvatske na dvije NUTS 2 regije – Kontinentalnu i Jadransku – nešto trulo. Trulo je u načinu na koji je donesena; trulo u činjenici daje potpuno u suprotnosti s predizbornim planom i obećanjima Kukuriku koalicije; trulo u načinu na koji nam je predstavljena; i što je najvažnije, trulo je u onome što će značiti za regionalni razvitak Hrvatske jednom kada postane punopravna članica EU.
Izuzmemo li cijele države s manje od 800 tisuća stanovnika, čak 14 članica EU ima NUTS 2 regije naseljene slabije od “norme”
Činjenica da je nova regionalna podjela Hrvatske dogovorena iza zatvorenih vrata i potom predstavljena javnosti i lokalnim vlastima putem medija, ne treba nas, naravno, čuditi. Naviknuli smo već na takav modus operandi hrvatskih pregovarača s Unijom, što je bio i jedan od glavnih razloga za rastući euroskepticizam pred referendum o hrvatskom članstvu u EU. Riječi ministra regionalnog razvoja kako se “tijekom pregovora s čelnicima Europske unije po prvi puta osjećao kao da predstavlja stvarnog partnera Europske unije” stoga možemo u najboljem slučaju dočekati s podsmijehom. Jer ministar je trebao biti zaštitnik hrvatskih interesa, a ne “partner” onima čiji su interesi drukčiji od naših.
Ne treba nas čuditi ni činjenica daje nova regionalna podjela u potpunoj suprotnosti s predizbornim planom vladajuće koalicije. Pošto su nas u ovih devet mjeseci navikli na neispunjena obećanja, nikakvo čudo da je njihova namjera provođenja “široke javne rasprave svih zainteresiranih sudionika” i dogovaranja “s institucijama Europske unije novog razvojnog preustroja na razini pet (!) NUTS 2 regija, kako bismo stvorili što bolje korištenje EU fondova”, ostala tek mrtvo slovo na papiru Kukuriku Plana 21.
Naravno, najmanje bi nas trebao čuditi način na koji nam je nova regionalna podjela Hrvatske predstavljena. Verbalno nasilje prvog siledžije ove vlade već je postalo legendarno. Sada su mu i njegove stranačke kolege i kolegice dali ruku, javno vrijeđajući cijelu jednu regiju i poručujući njenim političkim predstavnicima da “prestanu plakati”, “napuste ekrane i ulice” i “prime se posla”. Kao i svi nasilnici, visoki dužnosnici HNS-a koriste nasilje kako bi prikrili svoje uske interese. Jer, nemojmo se zavaravati, HNS nije nacionalna, već regionalna stranka (zapravo personalna, ali to je druga priča). Na posljednjim izborima na kojima je nastupio samostalno, HNS je dobio 25% glasova u 3. izbornoj jedinici, dok je u ostalih devet izbornih jedinica tavorio oko 5%. A upravo regionalna uporišta HNS-a u glavnom gradu i na sjeverozapadu zemlje najviše su profitirala promjenom regionalnog ustroja.
No nisu samo HNS-ovci odigrali svoje role prema očekivanjima. Odigrali su ih i SDP-ovci. Prije točno dvanaest mjeseci na ovim sam stranicama napisao kako, gleda¬no iz perspektive Dalmacije, od nove vlade ne trebamo očekivati nikakav napredak po pitanju decentralizacije zemlje i to stoga što dalmatinski socijaldemokrati nakon dvadeset godina kadrovskog propuha u svojoj stranci ne znače apsolutno ništa. Bio sam u krivu. Oni ipak služe jednoj svrsi – da Dalmatincima prodaju političke mjere koje Dalmaciji očito nisu u korist. Tako naš bodulski ministar uprave vodi projekte decentra-lizacije, racionalizacije javne uprave i reforme izbornog sustava koji će jedva kozmetički promijeniti trenutni nakaradni državni aparat.
Slavonija, Dalmacija i ostatak Hrvatske već se 20 godina “natječu” sa Zagrebom u nepravedno postavljenoj političkoj i ekonomskoj igri
Naš splitski ministar regionalnog razvoja pokušava nas uvjeriti kako je nova regionalna podjela dobra i za Dalmaciju i za Slavoniju, kao i da “malo pozitivne konkurencije” nikome ne škodi. A još jedan Dalmatinac i potpredsjednik Vlade za unutarnju, vanjsku i europsku politiku nastoji nas uvjeriti kako se graničnim sporazumom Tuđman-Izetbegović nije promijenila granica u Malostonskom zaljevu na štetu Hrvatske i lokalne zajednice. S takvim Dalmatincima na vlasti, nije ni čudo da Dalmaciji ovako dobro ide.
Najveći problem u cijeloj ovoj gunguli s regionalnim preustrojem leži, međutim, u činjenici da vladajući (a i oporbenjaci) ne shvaćaju u čemu je svrha regionalizacije Hrvatske i korištenja regionalnih fondova EU. Kratkoročno povlačenje što više sredstava i posljedično povećanje apsorpcijskog potencijala države uključivanjem Zagreba u istu regiju sa Slavonijom samo je dio priče.
Mnogo važnija od količine sredstava jest njihova regionalna distribucija. Zato i pozivi HNS-ovaca Slavoniji “Natječite se!” i jesu tako problematični. Jer Slavonija – a i ostatak Hrvatske – bez uspjeha se pokušava “natjecati” sa Zagrebom već duže od dva desetljeća u političkoj i ekonomskoj igri u kojoj su pravila postavljena nepravedno. Regionalizacija je stoga bila prilika da se čitava Hrvatska – uz pomoć Bruxellesa – emancipira i izmigolji iz medvjeđeg stiska svojega glavnog grada. Bila je to prilika da se naša zemlja konačno osovi na zdrave noge ravnomjernog i pravednog regionalnog razvitka. Sada je ta prilika možda i nepovratno izgubljena. (Josip Glaurdić/Forbes)
