Datum 26. kolovoza 1991. godine zauvijek je promijenio život tada osamnaestogodišnje Blaženke Nađ iz okupiranog Kraskovića. Tog je dana započela njezina kalvarija, a ispovijest o onome što je proživjela ostala je jedno od najpotresnijih svjedočanstava o stradanju hrvatskih civila tijekom Domovinskog rata na čačinačkom području.
Njezin otac Ivan Nađ nepunih će mjesec poslije biti ubijen u okupiranom Kraskoviću, a Blaženka je vijest o njegovoj smrti doznala tijekom zatočeništva.
Taj 26. kolovoza ’91. bio je, koliko je to uopće moglo biti, jedan običan i miran dan u okupiranom selu. Bila sam u kuhinji s majkom, raspremale smo stol nakon ručka, kada su u kuću provalila dvojica naoružanih srpskih pobunjenika. Jedan od njih, Drago Starijaš „Gagi“, povikao je: „Stoj! Ruke uvis!“, na što sam se skamenila. Pretresli su kuću, mene vezali i izveli van. Vodili su me kroz dvorište do štaglja, s uperenom puškom u leđa. Moj otac, koji je bio unutra, povikao je: „Što radite, ljudi?! Kuda vodite moje dijete?!“, a Gagi mu je odgovorio: „Nemaš ti, stari, ništa s tim! Ti ćeš svoje dobit kasnije!“ Odveli su me kroz vrt do puta, gdje je čekao automobil. Stavili su mi povez preko očiju i krenuli smo u nepoznato – posvjedočila je Blaženka.
Odvedena je u Lager Sekulinci, prvi logor pobunjenih Srba na području tadašnjih općina Orahovica i Podravska Slatina. Ondje je provela 38 dana zatočeništva. Već prve večeri nasilno je ošišana i prisiljena pojesti vlastitu kosu, a potom je prolazila kroz poniženja, maltretiranja i fizičku torturu. Upravo tijekom zatočeništva doznala je i strašnu vijest – njezin otac Ivan je ubijen.
U listopadu je vraćena u okupirano selo, gdje je zajedno s majkom nastavila živjeti u svojevrsnom kućnom pritvoru. Slobodu je dočekala tek 7. studenoga 1991. godine, nakon ukupno 74 dana zatočeništva i života pod nadzorom, kada je napokon razmijenjena.
Na razmjeni me dočekao brat Martin. Bilo je tu i suza i emocija. Danas, kad se osvrnem, mogu jedino zahvaliti dragom Bogu što mi je glava ostala na ramenima, a ostalo – kako bude – prisjetila se Blaženka, svjesna da je preživjela nešto što je teško i zamisliti, a kamoli proživjeti s tek 18 godina.
Petnaestak dana prije njezina odvođenja, dogodio se napad na hrvatsku policijsku patrolu. U tom je napadu poginuo policajac Stjepan Mlakar, dok je teško ranjeni Franjo Sterle preživio zahvaljujući hrabrosti medicinske sestre Zdenke Jurenac i vozača hitne pomoći Željka Zaklana.
Njih su dvoje krenuli po ranjenike ne znajući što ih očekuje na mjestu napada i pritom vlastite živote izložili opasnosti kako bi spasili tuđi.
Upravo je na komemoraciji posvećenoj Stjepanu Mlakaru, 35 godina poslije, nastala zajednička fotografija Blaženke Nađ, Franje Sterlea, Zdenke Jurenac i Željka Zaklana. Četvero ljudi i četiri životne priče koje je rat zauvijek obilježio.
Priču o Blaženkinu stradanju, kao i zajedničku fotografiju četvero ljudi čije je živote rat zauvijek obilježio, objavila je Općina Čačinci.
Ta fotografija zato nije tek uspomena. Ona je snažno svjedočanstvo jednog vremena – patnje i stradanja, ali i preživljavanja, hrabrosti i ljudskosti. Ujedno je podsjetnik koliko je važno da o događajima iz 1991. godine govorimo, da zapisujemo svjedočanstva ljudi koji su ih proživjeli i da ih prenosimo generacijama koje dolaze. Jer dok postoje njihova svjedočanstva i dok ih se prisjećamo, žrtva i hrabrost ljudi našega kraja neće biti zaboravljene – poručili su iz Općine Čačinci. (Općina Čačinci, www.icv.hr)
