U rano jutro 15. rujna 1991. godine, nakon što su vezisti 50. samostalnog bataljuna ZNG-a dan ranije prisluškivanjem veza JNA doznali da je komandir karaule u Terezinom Polju dobio naredbu za miniranje mosta na rijeci Dravi, zapovjedništvo ZNG-a uputilo je diverzantski vod da to spriječi i zauzme karaulu.U rano jutro 15. rujna 1991. godine, nakon što su vezisti 50. samostalnog bataljuna ZNG-a dan ranije prisluškivanjem veza JNA doznali da je komandir karaule u Terezinom Polju dobio naredbu za miniranje mosta na rijeci Dravi, zapovjedništvo ZNG-a uputilo je diverzantski vod da to spriječi i zauzme karaulu.
Na terenu su im se pridružili i domaći branitelji te nekolicina policajaca. Zadaća je zajednički u potpunosti izvršena – nakon višesatne borbe karaula je zauzeta sa svim naoružanjem i opremom, a opasnost od rušenja mosta uspješno je otklonjena. U akciji nije bilo poginulih.
Istog dana pripadnici MUP-a i ZNG-a s područja Gradine i Suhopolja oslobodili su i karaulu u selu Novi Gradac. U te dvije akcije zarobljeno je oko 80 pripadnika JNA i svi su ubrzo pušteni. Također, toga je dana preuzet i tadašnji Dom JNA te Komanda graničnih jedinica u središtu Virovitice (današnja Glazbena škola).
Dana 16. rujna 1991. godine neprijateljske snage minirale su jedno od skladišta u okviru skladišnog kompleksa Šištat, izazvavši snažnu eksploziju. Pripadnici ZNG-a krenuli su nakon toga u napad i zauzeli skladište Šištat, pri čemu su došli u posjed značajne količine topničkih i raketnih projektila te druge vojne opreme.
Sljedećeg dana, 17. rujna 1991. godine, dodatno naoružani oružjem s oslobođenih karaula, pripadnici 50. samostalnog bataljuna ZNG-a, uz potporu pripadnika Policijske stanice, krenuli su u napad i osvajanje vojarne u Virovitici koja je bila potpuno blokirana još od 14. rujna.
Važno je istaknuti da su napadu prethodile brojne intenzivne aktivnosti hrvatskih snaga, prije svega pokušaji pregovora o mirnoj predaji vojarne, a sve s ciljem izbjegavanja razaranja grada i mogućih žrtava s obje strane, posebice uzimajući u obzir da su se u vojarni uz aktivne oficire, podoficire i rezerviste (uglavnom srpske nacionalnosti), nalazili i ročni vojnici, te da je vojarna gotovo u cijelosti bila okružena ulicama s brojnim obiteljskim kućama. No, svi pokušaji mirne predaje nisu urodili plodom.
Zbog toga je 16. rujna donesena odluka o pokretanju napada na vojarnu s ciljem njenog zauzimanja. Prvi ozbiljan potez ipak su napravili pripadnici tzv. JNA oko 00:15 sati 17. rujna kada su topničkim projektilom pogodili kamion na barikadi u Ulici Matije Gupca. Unatoč tome, hrvatske snage još uvijek nisu krenule u napad, već je u narednim satima uslijedilo nekoliko telefonskih razgovora predsjednika općine Ante Krište s komandantom vojarne, pukovnikom Mitićem o mirnoj predaji vojarne.
Nakon što su svi pregovori propali, a građanstvo obaviješteno putem Radio Virovitice i drugih dostupnih kanala da se skloni u skloništa, hrvatske snage su u 6:45 sati započele napad. Odmah je iz vojarne uslijedila žestoka topnička i pješačka vatra po snagama ZNG-a i MUP-a, a samim time i po obiteljskim kućama u okruženju, ali i po zgradama državnih institucija koje nisu bile neposredno povezane s vojarnom. U topničkom napadu uništeno je i oštećeno više stambenih objekata u gradu, a od snajperskog hica poginuo jedan pripadnik ZNG-a Vladimir Vampovac, a nekoliko ih je ranjeno. Hrvatske snage koristile su pretežno pješačko naoružanje te su već na početku napada uspjele onesposobiti i dio komunikacijskih instalacija vojarne.
U međuvremenu je vođeno još nekoliko bezuspješnih razgovora s komandantom Mitićem o predaji i uvjetima predaje. Shvativši da se, unatoč vatrenoj premoći JNA (topovi, borbena vozila i sl.), napadu ne može oduprijeti, da nema mogućnost niti pozvati zrakoplovstvo u pomoć niti na taj način djelovati zbog vremenskih uvjeta (guste magle koja se toga jutra nadvila nad gradom), te da je izostala i pomoć pobunjenih srpskih snaga s Bilogore, komandant vojarne je oko 10 sati pristao na predaju pod ponuđenim uvjetima. U 11 sati iz vojarne su počeli izlaziti prvi vojnici te je vojarna u 12:15 u cijelosti predana hrvatskim snagama.
Prilikom predaje komandant je zatajio da dio rezervista nije prihvatio predaju. Oni su nastavili pružati otpor povlačeći se prema vojničkoj ekonomiji, odakle su, zaklonjeni poljima kukuruza, uspjeli probiti obruč i vjerojatno se povući na okupirani teritorij Bilogore.
Za sve zarobljene oficire, podoficire i vojnike u vojarni, ukupno 55 oficira i podoficira te 156 vojnika, organizirano je napuštanje Republike Hrvatske sukladno tadašnjim pravilima.
U ovoj, jednoj od prvih akcija oslobađanja vojarni u Republici Hrvatskoj, poginuo je jedan pripadnik ZNG-a Vladimir Vampovac, više ih je ozlijeđeno, a oštećen je i znatan broj kuća u okružju i samom gradu. No, korist za daljnju uspješnu obranu Hrvatske bila je ogromna. Naime, u vojarni se nalazila, za tadašnje prilike, velika količina različitog naoružanja i vojne opreme koju pripadnici JNA nisu uspjeli uništiti. Spriječeno je i izvlačenje tog naoružanja i opreme na područje Bilogore, čime je onemogućeno daljnje ratno djelovanje JNA s tog strateški izuzetno povoljnog položaja koje pruža Bilogora, na grad Viroviticu i druge gradove i mjesta u okružju.
Gubitak vojarne u Virovitici bio je veliki udarac za vojni vrh JNA te su nakon nekoliko dana uslijedili česti zračni napadi na šire područje grada. U jednom od tih napada poginulo je nekoliko pripadnika Hrvatske vojske u vojarni, a uništen je i veći broj obiteljskih kuća u gradu. Osim raketiranja, bacane su i kazetne bombe, tvz. krmače, koje su potpuno uništile više kuća i ostavile za sobom velike kratere. Na svu sreću i često zahvaljujući sretnim okolnostima nije bilo civilnih žrtava, iako piloti JNA nisu pokazivali nimalo obzira. Zračni napadi prestali su nakon formiranja jake postrojbe protuzračne obrane koja je uspjela oštetiti nekoliko neprijateljskih zrakoplova.
Nakon tog 17. rujna 1991. godine, a prvenstveno zahvaljujući naoružanju i opremi osvojenoj u ovoj vojarni, nastavljeno je daljnje organiziranje Virovitičana u moćne postrojbe Hrvatske vojske. One su, unatoč mnogobrojnim ljudskim žrtvama diljem Hrvatske, dale nemjerljiv doprinos zaustavljanju brutalne agresije na hrvatsku državu i hrvatski narod, kao i konačnom oslobođenju Republike Hrvatske koje je uslijedilo 1995. godine. (icv.hr, dš, ak, foto: arhiva, HČZ grada Virovitice)
