I dok debelim čekićem udara po užarenom željezu, na licu Marijana Trstenjaka cijede se slapovi znoja. Iako imate dojam kao da ste u teretani, biti kovač nije lak posao, ali kad se jednom zavoli, teško se ispušta čekić iz ruku. Marijan je četvrta generacija kovača u obitelji. Prvi je bio pradjed Miško, potom djed Štef, pa otac Matija… Oni kad su primili čekić i nakovanj, nisu ga ispuštali. Reski zvuk metala tu je generacijama, već više od 100 godina. Još od Prvog svjetskog rata, od 1917.
I dok debelim čekićem udara po užarenom željezu, na licu Marijana Trstenjaka cijede se slapovi znoja. Iako imate dojam kao da ste u teretani, biti kovač nije lak posao, ali kad se jednom zavoli, teško se ispušta čekić iz ruku. Marijan je četvrta generacija kovača u obitelji. Prvi je bio pradjed Miško, potom djed Štef, pa otac Matija… Oni kad su primili čekić i nakovanj, nisu ga ispuštali. Reski zvuk metala tu je generacijama, već više od 100 godina. Još od Prvog svjetskog rata, od 1917.
A Marijan, ne tako davno nije bio jedan od rijetkih kovača na području Virovitičko-podravske županije. Samo u njegovoj Velikoj Črešnjevici, bilo ih je četvero. Danas je Marijan jedini, ali nije sam. Dvojica sinova, Dubravko i Martin, vitlaju čekićima kao kralj Artur Excaliburom. I oni su krenuli u kovačke vode. Oni su peta generacija kovača. I dobro im ide. I oni čekićima udaraju po metalu „kao da ne postoji sutra“.
A nije to lagan posao. Osim abnormalne buke, koju neutraliziraju zaštitnim „slušalicama“, vatra ih grije. Ljeti je ovdje kao „u krušnoj peći“, prži sa svih strana. To je i posao u kojem se ne stoji, jer kad vatra u kojoj koks potpiruje žeravicu „zažari metal“ tada je važno što prije i što brže udarati u metal, kreirati buduće kreature, jer „željezo se kuje dok je vruće“.
A posla ima, izrađuju sve potrošne dijelova za plugove (lijeve i desne) i kultivatore. Izrađuju i podrivače svih vrsta, mogu odraditi i plinsko zavarivanje i rezanjem metala, a poznati su po izradi kovanih ograda po narudžbi. I svaka je unikat, niti jedna nije jednaka.
– Kod tvorničkih sve je jednako, kod nas, koji to radimo ručno, niti jedna ne može biti identična. One su slične, ali ne i iste, ali su kvalitetne – govore pokazujući koja je razlika između one „iz dućana“, uglavnom “kineske” i njihove.
U nekoliko su navrata dobili poticaj od resornog ministarstva i Virovitičko-podravske županije. U posljednjem navratu, od županije su dobili potporu za „tradicijske obrte“, na čemu su se zahvalili i Županiji i županu Igoru Androviću. Osim toga, godinama su i redoviti sudionici Viroexpa, još od vremena kad je sajam bio u Sportskoj dvorani Tehničke škole… I nadaju se kako će idućeg Viroexpa biti, kako će i dalje iz njihovog dvorišta dopirati dim iz peći u kojoj koks raspiruje plamen, kako će i nadalje zvuk čekića po užarenom metalu stvarati najljepše umjetničke kovane ograde koje se mogu vidjeti u ovome kraju… (www.vpz.hr, Fotografije: Kristijan Toplak)
