U najnovijem broju Virovitičkog lista objavili smo potresna svjedočanstva ljudi koji su 1991. godine bili u Voćinu i koji su svjedočili zvjerstvima i masakru.
DARKO BOŽIČKOVIĆ SJETIO SE DOGAĐAJA IZ 1991. GODINE
U najnovijem broju Virovitičkog lista objavili smo potresna svjedočanstva ljudi koji su 1991. godine bili u Voćinu i koji su svjedočili zvjerstvima i masakru.
DARKO BOŽIČKOVIĆ SJETIO SE DOGAĐAJA IZ 1991. GODINE
Na ulicama smo zatekli izmasakrirane ljude
Kako se kao osoba koja je ovdje izgubila drage ljude osjećate zbog oslobađajuće presude?
– Svi se mi vraćamo na taj 13. prosinca i to razdoblje. Svoje roditelje sam nasreću zatekao žive, ali zatekao sam bratića i susjede izmasakrirane kako leže po ulicama. Ova sramotna presuda Vojislavu Šešelju vratila je onaj jad iz 1991. godine kada smo zatekli naše najmilije izmasakrirane po ulicama, kada smo zatekli našu crkvu srušenu do temelja. Kakvu to poruku Haag šalje? Nama je ta presuda probudila i inat, ali i ponos na naše žrtve. Želimo poručiti haškom Tribunalu da Šešelja zatvori u špilju da se više nikada ne čuju njegove zločinačke poruke. Isto tako poručujemo Šešelju: spremniji smo no ikad i neće više u Hrvatskoj vršiti masakre nedužnih osoba.
Očekivanja su bila drugačija i nakon toga uslijedio je šok.
– Očekivali smo najmanje kaznu doživotnog zatvora. Šešelj je bio ovdje u Voćinu i davao je potporu i domaćem srpskom stanovništvu i svojim radikalima za ovaj masakr. Nažalost mnogi još uvijek šute o tome. A recimo i ptice na grani znaju da su našu najmlađu žrtvu, Gorana Salaća, usmrtili šešeljevci ispred IK Gaja dok su tamo prolazili.
Kakvu poruku Sud šalje voćinskim žrtvama i članovima njihovih obitelji činjenicom da je on danas slobodan čovjek i da je cijela ideja Velike Srbije politička ideja a ne genocid i zločin?
– Kako tu poruku protumačiti osim da se prema Haagu poziv na zločine i potjerivanje stanovništva isplati. – zaključio je Darko Božičković.
IVAN ĐUZEL S OBITELJI JE ČETIRI MJESECA BIO U OBLIŽNJEM HUMU
Oca mi je ispred kućnog praga ubio susjed Vlado Savić
Koga ste vi ovdje u Voćinu izgubili i na koji način i kako se osjećate sada kada pravda nije zadovoljena?
– Moja je cijela obitelj bila zatočena u selu pokraj Voćina, odnosno u Humu. Tu su nas držali četiri mjeseca. Muški Hrvati služili su im kao robovi. Svaki dan smo se morali javljati u štab u 7 ujutro i radili smo do mraka. Međutim kada je došla milicija Sao Krajine, 8. prosinca 1991. je to bilo, pokupila je kompletno stanovništvo iz toga sela i odvela nas u miliciju u Voćin. Tu su bili i žene i djeca. Svi smo bili u zatvoru ispitivani i maltretirani. Kada je pao mrak, žene i djecu su pustili, a nas su nastavili maltretirati. Optuživali su nas da imamo radio stanicu i da ja znam koordinate, da sam povezan s gardom u Slatini… Ipak 10. prosinca ujutro pustili su nas kući i rekli da će moja cijela obitelji ići na razmjenu.
Dva dana nakon toga počela su stravična zbivanja.
– U noći s 12. na 13. prosinca, oko jedan ili pola dva, čuli smo palež i pucnjavu, no to je tada bilo uobičajeno za ta 3-4 mjeseca okupacije. No onda su počeli kundakom razbijati prozore i bacili su bombu kašikaru u jednu prostoriju dok je nas 15 bilo u drugoj sobi. Međutim nakon 10 minuta čuo sam i kako netko trči oko kuće i rastavlja nožice mitraljeza. Tada nam je netko došao na vrata, ja sam osjetio suzavac i pobjegao zaštititi djecu. Ta osoba potjerala nas je van iz kuće. Vani su nas poslagali i s lijeve strane vidio sam Vladu Savića koji je kasnije ubio moga tatu. Bio je obučen u smeđi mantil. Na glavi je imao kačket i uz nogu mu je virila cijev puške M48. Žene i djeca počeli su plakati, a ja sam u tom trenutku samo molio Boga da ostanemo živi. Nisam ga mogao gledati u oči. To je bio naš susjed koji nam je na kave dolazio te smo imali dobrosusjedske odnose. Kada je nastala panika, plač žena i djece, rekao je neka svi uđemo u kuću, a samo da tata ostane. Taj glas sam čuo iz mraka. Mi smo ih poslušali i ušli unutra, a tata je ostao klečati pred kućnim pragom. Tata je rekao da rade od njega što žele, samo da mu djecu ostave. Potom je izustio “Nemoj Vlado” i tada smo začuli pucanj. Ostali smo u kući i čekali što će dalje biti. Znao sam da se dalje moramo snaći. Tatu smo unijeli u kuću i odlučili smo pobjeći. Pobjegli smo u jednu srpsku kuću. Bilo nas je dvedesetak, a došlo je još Hrvata. Nismo smjeli ložiti vatru, za vrijeme okupacije bili smo bez hrane, samo smo čekali “sudnji dan”.
IZUSTIO JE “NEMOJ VLADO” I TADA SMO ZAČULI PUCANJ
I on se sjeća da je Šešelj bio u Voćinu.
– Negdje u 10. mjesecu Vojislav Šešelj s “Belim orlovima” došao je u Voćin te su davali potporu domaćim četnicima u Voćinu. Moje je mišljenje da je kazna trebala biti doživotna pa čak i smrtna. Međutim o Voćinu se šutjelo, iako se znaju svi podaci. Što se tiče ubojstva moga oca, ja sam bio na sudu u Bjelovaru. Vlado Savić osuđen je na dvadeset godina zatvora, no nakon nekoliko godina obavijestili su žene da je aboliran, pušten. No mene sud o tome nije obavijestio. Isto tako, nisu zvali ni za Slobodana Bosanca koji je ovdje vršio racije i hapšenja. To je bio moj kolega, no kada nam je došao u raciju, više nikoga nije poznavao, mom bratu osobno je držao nož pod vratom i prijetio da će ga zaklati.
DUBRAVKO TOMAC PREŽIVIO JE PAKAO VOĆINA
Bio sam u prvoj kući do crkve kada su je rušili, bacali su nam bombe u kuću
Bili ste ovdje u Voćinu za vrijeme okupacije. Možete li nam reći kako je bilo živjeti tada i jeste li ovdje vidjeli ratnoga zločinca?
– Da, vidio sam ovdje ratnoga zločinca Vojislava Šešelja. Bio je ovdje nekoliko puta, a ja osobno vidio sam ga jedanput kada je došao obići svoje postrojbe, odnosno “Bele orlove” koji su bili ovdje smješteni u školi i na još par mjesta.
Koliko ih je bilo ovdje u Voćinu?
– Bilo ih je preko sto. Nakon pada Vukovara došla je jedna veća skupina, čak su rekli da su to “jovićevci”. Dijelili su se na dvije-tri vojske.
Kako se osjećate nakon donošenja presude kojom je čovjek koji je bio ovdje “gospodar života i smrti” oslobođen, a govor o velikoj Srbiji proglašen samo političkim govorom?
– Osjećam se jadno i žalosno. Očekivao sam drugačiji ishod. Očekivali smo pravdu za ljude koji su poginuli, kao i za one koji su se mukom spasili. Primjerice, meni se dogodila situacija da je ovdje na pogreb došao čovjek koji je nekada vadio nož na mene i govorio da će me zaklati jer sam ustaša. Normalno je došao ovdje bez ikakvog straha. U Voćinu sam bio cijelo vrijeme rada. Teror Belih orlova bio je stravičan. Uglavnom smo bili po kućama. Kako sam ja radio u Elektroprivredi, dok je bilo struje, morao sam ići normalno raditi.
Doživjeli ste rušenje Voćinske crkve?
– U vrijeme rušenja bio sam u prvoj kući do crkve. Oni su najprije obilazili te kuće. Mi smo se sakrivali ispod jednog stepeništa u stijeni, odnosno u kamenom dijelu kuće. Vrištali su, pucali, dva puta su nam bacili bombu u kuću…
Masakar ste uspjeli izbjeći?
– Jesmo. Moja obitelj, prijatelji i ja, odnosno nas trinaest koliko nas je bilo u podrumu, otišli smo pješke preko brda i šume i došli do Slatine.
NENAD KRIŽIĆ PREDSJEDNIK ZAJEDNICE UDRUGA HVIDRA VPŽ
Očekivali smo osuđujuću presudu za sve ono što se 13. prosinca dogodilo u Voćinu i u Humu
Kako se Vi kao hrvatski branitelj te ujedno i predsjednik županijske HVIDRA-e osjećate nakon ove oslobađajuće presude za zločinca? I recite nam nešto o ovoj inicijativi, odnosno o okupljanju u Voćinu?
– Žalost i nezadovoljstvo ogromni su. Očekivali smo osuđujuću presudu za sve ono što se dogodilo 13. prosinca u Voćinu i u Humu. Ogorčenje članstva HVIDRA-e ogromno je. Nakon oslobađajuće presude odmah smo reagirali zajedno s predsjednikom HVIDRA-e Josipom Đakićem da još jednom pokušamo skrenuti pažnju javnosti na stradavanje u Voćinu. I prijašnjim smo aktivnostima to nastojali, to je prije svega Hodočašće hrvatskih branitelja, vojske i policije Gospi Voćinskoj. Voćin je svetište i mi na taj način nastojimo skrenuti pozornost, ali i odati počast voćinskim žrtvama. Nastojimo ukazati na ono što nije učinjeno, a to je da dosada nitko nije odgovarao za ovaj zločin. Mi smo bili i izdavači knjige dokumentarnog karaktera “Zločin za koji nitko nije odgovarao” autora Miroslava Gazde. 2009. godine okupili smo sve braniteljske udruge s područja naše županije te smo potpisali peticiju na simboličnoj razini i uputili je Državnom odvjetništvu s upitom: što je s počiniteljima zločina na području Voćina, Huma, Četekovca, Balinaca, Čojluga. Danas jesmo u Voćinu i prisjećamo se voćinskih žrtava, ali ne zaboravljamo ni stradanja na području cijele županije. Također organizirali smo i vožnju biciklima ratnih vojnih invalida, a bilo je tu i projekata. Pripremili smo i jedan dokumentarni film o stradavanju s kojim pokušavamo izaći i na festival filmova, a sve s ciljem alarmiranja javnosti.
Nada se kako bi se u žalbenom roku mogla ispraviti nanesena nepravda.
– Na presudu smo ogorčeni, ali eventualna nam je nada da se u žalbenom roku ispravi ta nepravda. Ostaje tuga i bol za stradalima, kako na ovom području, tako i diljem Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. Upućujemo apel javnosti: Voćin i Četekovac jesu žrtve i nemojmo ih zaboraviti! (www.icv.hr)
