Kaže jedan zapis nepoznatog autora: ”Život je kao vožnja vlakom, u vlaku upoznajemo svoje roditelje i mislimo da će zauvijek s nama putovati, ali oni će na nekoj stanici izaći, a mi moramo nastaviti putovanje bez njih i za njih”. Ove rečenice dočaravaju obiteljsku priču obitelji Kojić kojoj su vlakovi i željeznica obilježili život.
Brat i sestra, Petar Kojić i Martina Prispilović iz Bukvika, malog mjestašca u općini Čačinci, danas zajedno rade u Hrvatskim željeznicama kao prometnici vlakova. Petar na Željezničkom kolodvoru u Zdencima, a Martina u Čačincima, a ovaj posao je ostvarenje njihovog sna i želje pokojnog oca.
Priču o željeznici u ovoj obitelji započeo je Petar (33) kojem je oduvijek san bio raditi na željeznici, ali jedno je san, a drugo su mogućnosti, no ipak Petrov san ostvaren je zahvaljujući njegovom ocu Pavi.
Tata i ja puno smo razgovarali i točno je znao što želim. Iako sam bio svjestan da će biti teško financijski izdržati moje školovanje u Zagrebu, on nije želio da odustanem od svog sna. Govorio je da će raditi koliko god treba kako bih upisao i završio školu. Na kraju sam uspio – završio sam Željezničku tehničku školu u Zagrebu, smjer tehničar za željeznički promet. Nažalost, oca više nema među nama, ali sestra i ja znamo da nas gleda i da je ponosan na nas – ispričao je Petar.
Dodaje kako je nakon godinu dana školovanja i sestru Martinu potaknuo da krene njegovim putem, a ona je školu također uspješno završila.
To mi je puno značilo. Kao dijete iz malog mjesta otišao sam u veliki grad, bez obitelji i prijatelja. Kada je Martina došla, sve je bilo lakše. Zajedno smo živjeli i školovali se tri godine, a potom sam svoj put nastavio na Prometnom fakultetu u Rijeci – kaže Petar.
Martini odluka o odabiru željezničkog zanimanja u početku nije bila nimalo laka.
Iskreno, imala sam dvojbi jer se nikada prije nisam vidjela u tom svijetu. Postojao je i određeni strah jer je škola ipak daleko od kuće. Brat me malo „pogurao“ u tom smjeru i nagovorio da pokušam. Kako sam ulazila u sve to, postajalo mi je sve zanimljivije i nekako sam se pronašla. Danas mi je drago što sam ga poslušala, vrijedilo je – kaže Martina.
Dodaje kako joj je na početku rada bilo pomalo neobično jer je riječ o zanimanju u kojem prevladavaju muškarci, no brzo se prilagodila i snašla u novom okruženju.
U početku je bilo pomalo neobično, ali brzo se navikneš. Danas mi je to sasvim normalno i osjećam se potpuno ravnopravno. Na kraju dana najvažnije je kako radiš svoj posao, a ne jesi li muškarac ili žena. Drago mi je da u Hrvatskim željeznicama svi tako razmišljaju, pa je i radno okruženje puno ugodnije – kaže Martina.
Petar je sada već sedmu godinu na željeznici, ponosan što je željezničar.
Kada god dođem na posao, uzmem zviždaljku i palicu i dočekam vlak, sjetim se svojih roditelja, a posebno oca. Nije bilo lako imati dva đaka u Zagrebu i sve im osigurati na vrijeme, strašno su se žrtvovali i vječno sam im zahvalan. Čak je i mlađi brat Antonio krenuo u željeznicu, ali je brzo odustao – kaže Petar.
Martina tvrdi kako posao željezničara traži odgovornost, koncentraciju i ljubav prema dinamici.
Važno mi je što ovaj posao nije monoton, svaki dan donosi nove situacije i izazove. Često me pitaju kako bih nekoga privukla ovom zanimanju, a moj odgovor je jednostavan: riječ je o poslu koji ima smisla. Znaš da si dio nečega većeg i da tvoj rad izravno utječe na sigurnost i funkcioniranje sustava. Osim toga, pruža stabilnost i mogućnost stalnog učenja. Mene je ovaj posao uistinu izgradio, puno sam naučila, a i dalje učim. Nije uvijek lako, ali svakako vrijedi – zaključuje Martina.
Oboje su roditelji po dvoje djece i kažu kako su svi zaljubljeni u vlakove.
Imam dvije kćeri i jako vole vlakove, zanimljivo im je to što radim. Ponosne su i često postavljaju pitanja o mom poslu, smjenama 12/24, dakle 12 sati radim po danu pa sam 24 slobodna zatim 12 po noći pa 48 slobodna. Već su naučile i same računati kada radim i kada sam slobodna, planiraju što ćemo raditi dok sam slobodna. Mislim da im je posebno zanimljivo to što mama radi nešto što nije baš svakodnevno i što ima veliku odgovornost – priča Martina, a Petar u očima svoje djece također vidi poseban žar kada su u pitanju vlakovi.
Kako sve ovo s vremenom postaje obiteljski posao, ponosan sam što moja djeca vole vlakove i željeznicu. Iako su putovali svim vrstama prijevoznih sredstava koje današnjica nudi, kada prođe vlak u okolini, tad se zaustave, a ”okice” se prošire, nema mi veće sreće – zaključuje Petar.
Petar i Martina svoj su san ostvarili, ali znaju kako su do njega došli, znaju koliko su se njihovi roditelji odricali da bi oni danas imali osmijeh na licu i to je najveća vrijednost i ljepota života. (icv.hr, vg, Foto: Vladimir Grgurić)
