Iako pritisnuti godinama i težinom života koji savija njihova nemoćna leđa, mnogi umirovljenici ne klonu duhom. Jedna od njih je i Mandica Stipandić, 91-godišnjakinja iz Virovitice čije nam je ime zapelo za oko kada je knjiga pjesama umirovljenika VPŽ “Stih+stih=zbirka” u prosincu prošle godine ugledala svjetlo dana.
Iako pritisnuti godinama i težinom života koji savija njihova nemoćna leđa, mnogi umirovljenici ne klonu duhom. Jedna od njih je i Mandica Stipandić, 91-godišnjakinja iz Virovitice čije nam je ime zapelo za oko kada je knjiga pjesama umirovljenika VPŽ “Stih+stih=zbirka” u prosincu prošle godine ugledala svjetlo dana.
Naime, baka Mandica najstarija je pjesnikinja čiji su stihovi “ukoričeni” u ovu zbirku, prenoseći sjećanja na svijet koji polako blijedi. Iako je povod za intervju s ovom nasmijanom 91-godišnjakinjom bila njena sposobnost da svoje misli pretoči u pomalo teške i sjetne pjesme, nismo mogli izbjeći temu života koji je, na neki način, Mandicu učinio tako dobrom u pisanju stihova koji nose svojevrsnu težinu – baš kao i breme života koji je proživjela.
Međutim, priča pretvaranja vlastitog života u poeziju ne započinje stihovima bake Mandice, već njenog supruga Ivana koji ju je, unatoč njenom odupiranju, osvojio snagom riječi zapisanih u jednoj maloj, posebnoj bilježnici.
“Tada sam bila mlada djevojka, vezana uz kuću i boležljivu majku. Imala sam „dečka iz sela“ s kojim sam u školskim klupama razmjenjivala poruke i mislila da je to to – sve dok u selo nije došao strojovođa iz Bihaća, među seljane koji nikada nisu vidjeli vlak, a kamoli strojovođu (smijeh). Bio je to moj pokojni suprug koji se morao dobro pomučiti kako bi me osvojio. Obilazio je obiteljsku kuću, šarmom osvojio moga oca, umiljato govorio – ali nije mu išlo od ruke. Nakon nekog vremena odlučio se poslati malu knjižicu prepunu pjesama u kojoj je pisalo: „Što je za me, to ćeš brati, a što nije, natrag vrati“. Pisao je o svemu, kako smo se susreli i kako je on to sve proživljavao. Nikada mu tu knjižicu nisam vratila i tako je sve počelo” – prisjeća se baka Mandica, pročitavši nam neke od zapisanih pjesama i to – bez dioptrijskih naočala.
Poetu u sebi ova 91-godišnjakinja je otkrila godinama kasnije, na najradosniji kršćanski blagdan koji za nju i nije bio tako radostan.
“Svoju prvu pjesmu napisala sam s preko 70 godina i bila je naravno – o mojoj djeci. Djeca su moj čitav život i željela sam zabilježiti tu ljubav prema njima. Jedne sam godine bila sama za Božić, nigdje nikoga. Odlučila sam uzeti staru bilježnicu, da ne marim o toj samoći, i tada sam zapisala: „Gledam lijevo, gledam desno i vidim da sam sama. Tada me obuzme neka tegoba i svud mi je tama. Zazvani telefon, zovu me moji, šta da se reče, opet sam puna sreće!“” – izrecitirala je.
Iako je tada na papir prenijela svoju tugu, izazvanu zaglušujućom tišinom samoće, baka Mandica je sve samo ne tužna starica. Kada smo ušli u njen dom, dočekala nas je pogrbljena, ali nasmijana starija žena koja se kreće pomoću malog stolića, tronošca. Žena je to koja u svojim zlatnim godinama života sama kuha ručak – svaki dan, pere suđe i čisti koliko može, sve uz pomoć prethodno spomenutog stolića. Dokaz je to kako je riječ o ženi-borcu.
Baka Mandica udovica je od svoje pedesete, a od troje djece – nadživjela je njih dvoje (kćer Mariju i sina Josipa). Danas živi sama, uz potporu sina Marka, a osmijeh joj se i dalje nadzire na licu, posebice kada se prisjeća nekih ljepših, boljih vremena.
“Život me nije mazio, ali nikada nisam kukala, čak ni kada sam ostala udovica. Djecu sam na noge podigla sama – kćer udavala, dvojicu sinova ispraćala u vojsku… Uz njih sam bila najsretnija žena na svijetu i borila se postaviti ih na pravi put. Moj brat znao je reći da mu sestra „školuje djecu alkoholom“, odnosno pomoću njega. Naime, prodavala sam vino, a rakije sam ispekla toliko da bi mogla u potocima teći, ali ju nikada nisam popila (smijeh). Uz to, u jednom sam trenutku imala 48 svinja i 137 pataka, piliće i kokoši, vinograde i voćnjake. Trebalo se izboriti sa životom, ali nisam odustajala” – govori.
Otkako joj je kćer preminula, a potom i sin, Mandica više ne piše. Teško joj je, kaže, prisjetiti se tih dana, pa makar i u stihovima. U vrijeme kada je još pisala, svoje je pjesme posvetila i unukama, Uni i Lori, koje ne skrivaju ponos na bakine stihove. One su ujedno i jedan od razloga zašto su pjesme ove simpatične 91-godišnjakinje ugledale svjetlo dana.
Drugi razlog je upornost Željke Grahovac, bivše ravnateljice GDCK Virovitica i nekadašnje zamjenice gradonačelnika Virovitice, rođakinje i danas bliske prijateljice bake Mandice.
“Prije nekoliko godina, za vrijeme osnivanja naše župe, prvi župnik Vicko Obradović prilikom blagoslova kuće vidio je jednu od njezinih pjesama i inicirao objavu. Ona se, naravno, tome opirala. Međutim, župnik je bio uporan i objavio pjesmu u našem župnom listiću. Kada sam nedavno od Trpimira Markotića čula da se priprema zbirka pjesama umirovljenika VPŽ, predložila sam teti Mandici da se i njena pjesma objavi – opet se opirala. Uspjela sam ju nagovoriti tek kada sam joj spomenula da će njenoj unučadi i praunučadi jednoga dana biti drago što su ti stihovi negdje zapisani – jer što je na papiru ostaje vječno” – prepričava nam Željka Grahovac.
Baka Mandica treba biti primjer svim generacijama – što životne borbenosti, što ljepote riječi koje mogu izaći iz čovjeka, napominje bivša ravnateljica GDCK Virovitica.
“Naprosto, to je jedna žena puna mudrosti, poštenja i čestitosti. Za svakoga ima lijepu riječ i sve dočekuje s osmijehom na licu. Jednostavno – jedna posebna žena, a spoznajom da takva osoba postoji i još k tome ima zapisane tako lijepe stihove, shvatila sam kako bi bilo šteta da takav primjer ne bude objelodanjen” – kaže Grahovac, dodavši kako je upravo Mandica njen izvor mudrih životnih savjeta te da se često posrami koliko ju ova 91-godišnjakinja hrabri.
Za kraj, baka Mandica naglašava kako joj je jedina želja ostati u svojoj skromnoj kućici, a s nama je podijelila i nekoliko životnih mudrosti.
“Trebamo se malo više poštivati i prionuti radu. Stalno kukamo da nečega nema, a svega ima u izobilju. Budite optimistični, vrijedni i dobri prema svima. Koračajte prema naprijed, recite samome sebi „ja to mogu“. Zašto propustiti nešto što možete izgurati?” – završava baka Mandica, dodavši da je nju, kako u životu, tako i u pisanju pjesama, nadahnula sama vjera i Bog koji se „provlači“ kroz napisane stihove. (icv.hr, dj, Foto: D. Jagarinec)
