U Špišić Bukovici, općini koja broji oko 3.300 stanovnika, medicinska sestra Snježana Pavić mnogo je više od zdravstvene radnice – ona je prijatelj, oslonac i osoba kojoj se ljudi obraćaju s povjerenjem. Kroz gotovo pet desetljeća predanog rada, Snježana je duboko utkala svoje znanje, suosjećanje i nebrojene sate brige u živote mještana. U ruralnoj sredini, gdje je dostupnost zdravstvene skrbi često ograničena, rad medicinske sestre predstavlja ključnu vezu između ljudi i potrebne pomoći.U Špišić Bukovici, općini koja broji oko 3.300 stanovnika, medicinska sestra Snježana Pavić mnogo je više od zdravstvene radnice – ona je prijatelj, oslonac i osoba kojoj se ljudi obraćaju s povjerenjem. Kroz gotovo pet desetljeća predanog rada, Snježana je duboko utkala svoje znanje, suosjećanje i nebrojene sate brige u živote mještana. U ruralnoj sredini, gdje je dostupnost zdravstvene skrbi često ograničena, rad medicinske sestre predstavlja ključnu vezu između ljudi i potrebne pomoći.
Kao medicinska sestra, osobito kao dugogodišnja patronažna sestra, kroz svoj je rad oblikovala odnos s pacijentima, a oni je cijene zbog njezine empatije, stručnosti i stalne podrške.
“Još kao djevojčica maštala sam da ću postati medicinska sestra. Kad sam završila osnovnu školu, znala sam što želim, i upisala sam medicinsku školu. Moj prvi posao bio je na internoj Opće bolnice Virovitica, gdje sam radila četiri godine. No, s dvoje male djece i noćnim smjenama bilo je jako izazovno. Kad se otvorilo mjesto u Špišić Bukovici, odlučila sam se prebaciti u patronažu, što mi je omogućilo više vremena za obitelj i rad u manjoj i meni bližoj zajednici. Ta uloga mi je jako prirasla srcu i omogućila mi da im na raspolaganju budem u njihovim domovima, od rođenja do najtežih trenutaka” – kaže Snježana.
Na terenu je često prolazila kroz razne izazove karakteristične za rad u ruralnom području.
“Sjećam se zima kada bismo uzeli torbu za kućne posjete, a snijeg bi bio do koljena. Vozeći se starim ‘Fićom’, bez zimskih guma i telefona, morala sam se snaći kako bih stigla do pacijenata. Jednom sam se, vraćajući se iz jedne kućne posjete, sletjela u kanal i stopirala prolaznike da mi pomognu izvući auto” – prisjeća se Snježana. Dodala je kako, unatoč svim izazovima, ništa nije moglo zamijeniti osjećaj kada uspiješ pomoći drugima.
“Kad vidiš zahvalnost u njihovim očima, sve prepreke postanu nevažne” – ističe ona, uvjerena da su to trenuci zbog kojih vrijedi svaki trud.
Jedan od najdražih dijelova njezina posla bio je rad s djecom.
“Poseban užitak mi je bio kad bih mogla djetetu dati injekciju bez suza. Djeca su osjetljiva, treba im pristupiti s puno pažnje, i to njihovo povjerenje prema meni, njihov osmijeh nakon što prevladamo strah zajedno, bio je najvažnija nagrada” – prisjeća se kroz osmijeh.
Unatoč izazovima, Snježana je osjećala duboku povezanost s ljudima i njihovim brigama. Situacija s djevojčicom koju je napao pas posebno joj je ostala u sjećanju.
“Imala je samo pet godina kad ju je napao pas i zadobila je teške rane od ugriza. Jako je plakala, a i ja s njom. Suosjećala sam kao da je moje dijete. Dok sam joj sanirala rane, osjetila sam duboku povezanost s njom i postale smo jako dobre prijateljice. Bilo mi je važno da shvati da nije sama i da ima nekoga tko brine o njoj” – priča nam emotivno Snježana.
Rad s mještanima Špišić Bukovice i okolnih mjesta bio je za Snježanu više od profesionalne obaveze.
“Ovdje su pacijenti starija populacija, često zabrinuti zbog nedostatka liječnika i udaljenosti od većih zdravstvenih centara. Meni je važno da ih saslušam i pružim im osjećaj sigurnosti. Osjećam se sretno kad im uspijem pomoći, kad vidim njihova sretna lica i čujem riječi zahvalnosti” – ističe Snježana.
Za nju, svaki uspjeh se mjerio kroz mali, osobni kontakt – trenutke kada bi pacijenti zahvalno klimnuli glavom, nasmijali se ili se lakše suočili sa strahovima.
“Najviše me dotakne sretno lice ljudi kad im uspijemo pomoći. Znala sam kako je važno tješiti, i to me poticalo na marljiv rad. Naši pacijenti znaju da mogu računati na podršku, i to je ono najdragocjenije što se u ovom poslu može dati. Učimo jedni od drugih” – odaje ova medicinska sestra.
Danas, s dugogodišnjim iskustvom i brojnim uspomenama, Snježana se teška srca priprema za odlazak u mirovinu.
“Ne želim u mirovinu, ali moram. Prošlo je 46 godina, neka djeca kojima sam kao sestra previjala pupak, danas imaju svoju djecu, pa i unuke. Osjećam kao da je sve proletjelo. Srasla sam s ovom ambulantom, ljudima, osjećam se kao da je to moj drugi dom. Teško mi je otići, ali vjerujem da ostavljam dio sebe u ovoj zajednici. Svaki susret, svaki razgovor i podrška utkali su se u moje iskustvo koje sam uvijek, stručno i sa srcem, nastojala pružiti svakom pacijentu” – rekla je emotivno sestra Pavić.
Svoj društveni angažman Snježana planira nastaviti kao dugogodišnja predsjednica Udruge žena, u nadi da će kroz aktivnosti “Bukovčanki”, sada, kada bude imala i više vremena, nadalje doprinositi Špišić Bukovici i ljudima koje je godinama nesebično podupirala.
Članak je dio serijala „Žene na selu: Snaga, vizija i nasljeđe“ te je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti. (icv.hr, Željka Đaković Leš)
