U Hrvatskoj je na djelu decentralizacija samo prema broju jedinica lokalne samouprave, koji je prema svim statistikama u europskom prosjeku. Nažalost, tu priča o decentralizaciji potpuno staje. No prema svim drugim kriterijima visoko smo centralizirana europska zemlja
Tema teritorijalnog ustroja i istodobno decentralizacije nikad nije bila aktualnija. Vlast, osim prekrajanja izvora financiranja jedinicama lokalne samouprave, u tu osinju temu nije ni zagrebla. Guranje glave u pijesak neće pomoći. Upravo zbog takva stajališta (svih dosadašnjih vlasti) Hrvatska zajednica županija, Zaklada Konrada Adenauera i Lider organiziraju forum “Građani u fokusu – decentralizacija i lokalne razvojne politike”. Svojevrsni je domaćin foruma Tomislav Tolušić, predsjednik Hrvatske zajednice županija i virovitičko-podravski župan.
Je li u Hrvatskoj na djelu decentralizacija? Tako barem sugerira 556 jedinica lokalne samouprave.
U Hrvatskoj je na djelu decentralizacija samo prema broju jedinica lokalne samouprave, koji je prema svim statistikama u europskom prosjeku. Nažalost, tu priča o decentralizaciji potpuno staje. No prema svim drugim kriterijima visoko smo centralizirana europska zemlja, možda i najviše centralizirana u cijeloj Europi. Broj jedinica govori nam samo o želji stanovnika za lokalnom samoupravom, odražava neke povijesne, zemljopisne, kulturne posebnosti nekog područja, zakonodavno formalizirane u općine, gradove ili županije.
Pa nije baš financijski svejedno imamo li stotinu ili pet stotina jedinica.
Nisu općine, gradovi i županije nečija izmišljotina, nego želja stanovnika tih područja, iako razne političke opcije s pomoću medija žele to tako prikazati.
Što i dalje ne rješava problem financiranja tako raskošnog broja jedinica…
Teško je pričati o samofinanciranju kad imamo ovako loš i centraliziran sustav. Treba utvrditi potrebe na određenom teritoriju i za njih osigurati dovoljno novca. Decentralizacija je skup sport, ali opet jeftiniji od centraliziranog sustava koji je trom i nedjelotvoran. Danas lokalne jedinice kao glavni izvor prihoda imaju porez na dohodak, što nije siguran prihod, pogotovo kad vam netko svake dvije godine „brlja“ po poreznim stopama i izbija vam stotine milijuna kuna iz proračuna. Ako želimo bogatije lokalne proračune, onda im moramo osigurati i bolje prihode. Srce me boli kad tvrtka koja sve poslove obavlja u mojoj županiji, troši naše resurse, naše sirovine, troši naše ljude, ima sjedište u Zagrebu i sva dobit, sve ono što zaradi ostaje ondje. Može onda Bandić graditi fontane i viseće mostove dok ona područja koja su i slila taj novac u Zagreb umiru i propadaju. Zašto, primjerice, PDV ne bi bio prihod one lokalne jedinice u kojoj se i ostvari? Zašto država mora uzimati prihod od mineralnih sirovina, poljoprivrednog zemljišta, šuma, voda i odvlačiti ga u Zagreb umjesto da ga ostavi na području na kojem je nastao?
Dakle, zapravo govorimo o financijskoj decentralizaciji?
To je temelj. Konkretan primjer: Uprava Hrvatskih šuma Vinkovci, najjača uprava u Hrvatskoj, najbogatija šumom, koja je imala sedamdesetak milijuna kuna dobiti godišnje, više nema ni svoj žiro-račun. Svaka lipa prihoda koju ostvari ide u Zagreb i ondje se troši. I mora biti sretna ako joj netko vrati mrvice. I njoj, ali i građanima Vinkovaca i Vukovarsko-srijemske županije. Jednako je stanje u poljoprivredi. Najjači igrači nisu u Slavoniji, nego u Zagrebu. U Slavoniji raspolažu samo s oko tristo tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta. Svakom teritoriju prihod od njegovih resursa!
Što bi, osim financija, podrazumijevala decentralizacija?
Vlast i ovlasti što bliže narodu, na njima najbližoj razini. U fokusu je decentralizacije građanin, stanovnik nekog područja, on je zvijezda. Sve se vrti oko tog pojedinca, sve je njemu podređeno i sve što se radi, radi se da se njemu olakša i pojeftini život. U tom idealnom svijetu decentralizacije država sve usluge koje može pružiti spušta na lokalnu razinu, spuštajući pri tome i novac da se te usluge mogu izvršiti. Naravno, ondje postoje administrativni i intelektualni kapaciteti za obavljanje takvih poslova.
Građanima je svejedno tko im pruža usluge, grad, županija ili država, samo da budu kvalitetne i cjenovno prihvatljive. Zašto bi lokalno bilo bolje?
Zato što su europske visokodecentralizirane zemlje najrazvijenije europske zemlje. Hrvatska će se još dugo izvlačiti iz mulja krize i nerazvijenosti, između ostalog, velikim dijelom zbog sulude centralizacije države.
Evo i konkretnog primjera: glavni je cilj pravosudne reforme bio j ukidanje sudova u manjim mjestima, naravno, sve pod krinkom Europske unije koja nam nešto nameće, naređuje i zahtijeva. Tako, primjerice, stanovnici Orahovice više nemaju općinski sud kojemu su gravitirali i mještani okolnih pet općina, nego moraju ići na sud u Slatinu. Pri tome sve troškove snose sami, ne postoje autobusne i željezničke linije koje spajaju ta dva mjesta ili postoji jedna na dan. Dobivaju lošiju i skuplju uslugu od one koju su imali. Usput, radi onih koji brane ovakve reforme, nitko od sudaca i službenika iz sudova koji su ukinuti nije dobio otkaz, svi i dalje rade u sustavu zato što su potrebni. Suci i službenici iz Orahovice putuju na radno mjesto u Slatinu, uz plaćene putne troškove, i ondje rješavaju predmete stranaka iz Orahovice. Reforma i centralizacija iz „Top liste nadrealista“.
Kakve onda modele decentralizacije trebamo? U koga se ugledati?
Hrvatske županije pokušavaju dati odgovor na to pitanje već nekoliko godina. Neka naša razmišljanja moći ćete čuti na forumu „Decentralizacija – građani u fokusu“ na kojem će se čuti i iskustva stranih zemalja. Vidjet ćemo što su decentralizacijom postigle Irska, Danska, Njemačka i Poljska. Upravo će taj forum pokazati da broj jedinica uopće nije važan ako je provedena prava, bitna decentralizacija. Danska ima 5,5 milijuna stanovnika, 5 regija i 98 općina; Irska ima 4,5 milijuna stanovnika i 31 županiju; Njemačka ima 82 milijuna stanovnika, 16 saveznih država, 343 zemaljska okruga (to bi bile hrvatske županije), 117 važnih gradova i 13.400 općina; Poljska ima 38,4 milijuna stanovnika, 16 vojvodstava, 379 kotara, što je razina županija, i 2478 općina. Šaroliki primjeri pokazuju da se država može uspješno decentralizirati i više i s manje teritorijalnih jedinica. Nemjerljivo je važniji njihov fiskalni kapacitet. U Irskoj prosječna županija ima stotinjak tisuća stanovnika, što je na razini Hrvatske. A znate li koliki je prosječan proračun takve županije u Irskoj? Sto pedeset milijuna eura. U Hrvatskoj je to također 150 milijuna. Ali kuna. Svih pet slavonskih županija danas ima ukupni proračun od 800 milijuna kuna. Da se danas spojimo u jednu regiju od 800.000 stanovnika, opet bismo imali taj mizerni proračun od 800 milijuna kuna. Pune su nam novine natpisa o previše županija, a nitko da napiše da nije problem broj, nego novac i ovlasti. Kad bi slavonske županije imale proračun od 800 milijuna umjesto kuna, nitko više ne bi spominjao njihov broj. Zamislite 6 milijardi kuna u jednoj godini u Slavoniji. Naravno, to je novac kojeg se mora odreći država, koji se mora uzeti iz državnog proračuna i spuštati na lokalnu razinu.
Uzimajući u obzir sve rečeno, nas i domaći ekonomisti i Europska unija upozoravaju da nam hitno treba reforma teritorijalnog ustroja. Kako reformirati teritorij?
Bilo kakva izjava da Europska unija to traži od nas je čista obmana. Naveo sam vam primjere zemalja koje imaju i mnogo više i mnogo manje teritorijalnih jedinica od Hrvatske, dakle mi smo u europskom prosjeku – i prema broju jedinica, i prema broju stanovnika, i prema površini jedinice. Uniju nije briga kakav teritorijalni sustav ima Hrvatska, ona se ne petlja u takve unutarnje stvari. Kad je riječ o domaćim stručnjacima na tom području, vjerujem u njihove dobre namjere, ali broj je zadnja stvar o kojoj treba govoriti. Umjesto da pričamo o većoj učinkovitosti, o kvaliteti, mi stalno o broju. Prema mojemu mišljenju, pogrešne teze, ali za dnevnu politiku idealne. Naveo sam vam primjer čistog fizičkog spajanja pet slavonskih županija. Od pet malih siromaha napravili smo jednoga velikog. A što ne pokušamo napraviti pet malih bogataša?
Sadašnji teritorijalni sustav pokazao je više prednosti nego nedostataka unatoč iznimno malim fiskalnim kapacitetima. Zasigurno ima dio općina koje bi se mogle spojiti sa susjednima zbog djelotvornosti i kvalitete usluga, ali o tom ne treba odlučivati država, milom ili silom, nego lokalni stanovnici. Uostalom, načelno su svi za neko ukidanje, ali kad upitate, primjerice, stanovnike Metkovića jesu li za to da se njegov grad ukine i pripoji nekome drugom, onda su svi protiv jer su vezani uz svoj teritorij. I to je sasvim u redu, to je njihov odabir, to su građani u fokusu.
Koje su glavne zamjerke odredbama novog Zakona o financiranju lokalne samouprave?
Nedavno provedenom poreznom reformom i ukidanjem područja posebne državne skrbi aktualna je Vlada na rub uništenja dovela sve jedinice lokalne i regionalne samouprave. S te dvije potpuno nerazumljive mjere, osim iz perspektive skorašnjih parlamentarnih izbora i kupnje glasova, lokalne i regionalne jedinice izgubile su i više od 30% svojih izvornih prihoda. Država je dobro znala što radi jer je porez na dohodak potpuno prihod lokalnih jedinica. Zašto država nije smanjila PDV? Zašto nije smanjila doprinose za mirovinsko ili zdravstveno osiguranje? Što nije ukinula TV pretplatu, cestarinu, druge namete? Zato što bi sve to išlo na teret državnog proračuna, a država ne želi uzeti sebi, nego prelijeva iz proračuna lokalnih jedinica u džepove. Novim zakonom opet čini isto, uzima novac županijama i daje ih lokalnim jedinicama koje su izgubile status brdsko-planinskog područja. Uzima jednima da bi dala drugima, a sebe opet u ne dira. Tim se zakonom najviše pomaže Gorskom Kotaru koji je gubitkom statusa brdsko-planinskog područja najviše izgubio, a treba mu pomoć. Slažem se, ali ne ovako. Nažalost, loša mjera koja je opet potaknuta isključivo izborima. Da Vlada želi pomoći Gorskom Kotaru , oslobodila bi ono malo poduzetnika koji ondje rade svih poreza i doprinosa, poreza na dobit i sličnih stvari. I županije bi se uključile u sve to. Ovako građani neće dobiti ništa, samo još jednu dobru PR priču. Pitao bih Vladu i ministarstvo regionalnog razvoja i financija gdje su im se u toj njihovoj brizi izgubila bivša područja posebne državne skrbi. Vjerujte mi da Slavonija nije u nimalo boljem položaju nego Gorski Kotar. Čudni i teško objašnjivi potezi.
Biste li dignuli ruku za pet regija koje se nisu spominjale samo u kontekstu Europske unije? Bi li to bilo dobro rješenje za malu Hrvatsku?
Odmah bih dignuo ruku za statističkih regija. Za regije kao teritorijalne jedinice nikad jer smatram da je to čista politička izmišljotina bez logična oslonca. Ponovno ću se vratiti na svoju Slavoniju koju se gura u regiju koja bi onda imala 800.000 stanovnika, a Istra pak mora biti posebna regija u sadašnjim okvirima županije, Međimurje mora biti regija. Dakle, Osječko-baranjska županija ne treba opstati s 380.000 stanovnika, a Istra sa 200.000 ili Međimurje sa 130.000 stanovnika mora biti regija? Hrvatskoj treba pet regija NUTS II, koje su statističke, s pomoću kojih će se omogućiti veće povlačenje novca iz Fondova Europske unije i ubrzan razvoj zaostalih i nerazvijenih područja. Usput, zanimljivo je kako i danas upravo najsiromašnije i najnerazvijenije hrvatske županije povlače najviše novca iz fondova EU. Virovitičko-podravska županija 50% svog proračuna puni iz fondova. U kolikom postotku to čini Grad Zagreb? Država? Dvije stotine državnih agencija? Hrvatske šume? Da imamo pet statističkih regija, povlačili bismo još više. I brže se razvijali. Zašto ih nemamo, treba pitati Ministarstvo regionalnog razvoja.
Koliko je, ako jest, otežana komunikacija između vlasti i jedinica koje vode ljudi iz oporbe?
Komunikacije nema. U četiri godine mandata premijer se nije udostojio održati radni sastanak s dvadeset župana koji su, za razliku od njega, neposredno izabrani i također predstavljaju cijelu državu, iako smo ga barem desetak puta pismeno molili da nas primi. Pametnome dosta. Mislim da je taj nedostatak komunikacije najveći grijeh. Bez obzira na puno loših poteza. A kakav premijer takvi i ministri.
Koliko je u svim tim temama aktivna Zajednica županija?
Zajednica se posljednje dvije godine nametnula Vladi kao neizbježna sugovornica, kao nužno zlo koje se mora trpjeti. Stotinama komentara na stotine zakonskih prijedloga, lobiranjem, ali i dobrom medijskom zastupljenošću, uspjeli smo promijeniti podosta zakonskih prijedloga koji su bili na štetu naših građana. Uspjeli smo i zaustaviti neke zakone koji bi doista napravili puno nereda kao, primjerice, zakon o zdravstvenoj zaštiti, o turističkim zajednicama i mnogo drugih. Tema decentralizacije najvažnija je i od nje nećemo odustati sve dok se decentralizacija jednom ne provede.
Koliko kao župan možete utjecati na uvjete poslovanja, na pokretanje novih poslova, oživljavanje ekonomije?
Formalno ne previše, neformalno mnogo. Ovlasti županija u gospodarstvu nisu onolike kolike bi trebale biti, ali svojim utjecajem, lobiranjem i maksimalnom pomoći ekonomiji i poduzetnicima može se mnogo toga napraviti. Posebno smo prepoznati po svojim razvojnim agencijama koje su lijeva i desna ruka našim poduzetnicima, pogotovo kad govorimo o fondovima Europske unije. Upravo zahvaljujući razvojnim agencijama naše se gospodarstvo održalo i polako ali sigurno se oporavlja.
Koliko se taj oporavak doista osjeti u gospodarskoj praksi Županije?
Oporavak u Hrvatskoj počeo je, ali puževim korakom. Ista je situacija u Virovitičko-podravskoj županiji. Hrvatski BDP u drugom je tromjesečju porastao za 1,2 %, na Kosovu 3% , u Irskoj 6,3 %. Kada Hrvatska bude na razini Kosova, možda će se vidjeti veći pomaci. Do tada ne možemo očekivati ništa spektakularno, bez obzira na svakodnevne fanfare. (Lider)
