Od 19. do 21. svibnja 1995. godine u Slatini je održan prvi Međunarodni glazbeni festival Dani Milka Kelemena. U proteklih 20 godina ta je glazbena manifestacija postala najznačajniji festival u gradu te kulturni brend Slatine i Virovitičko-podravske županije
Dvadeset festivala Dani Milka Kelemena u Slatini
Od 19. do 21. svibnja 1995. godine u Slatini je održan prvi Međunarodni glazbeni festival Dani Milka Kelemena. U proteklih 20 godina ta je glazbena manifestacija postala najznačajniji festival u gradu, kulturni brend Slatine i Virovitičko-podravske županije, a neumorni stvaralački entuzijazam skladatelja Kelemena i organizacijska kreativnost direktorice festivala Jadranke Srdoč učinili su festival nezaobilaznim u kalendaru kulturnih događanja i mnogo šire od lokalnih granica.
Od Slatine do Sidneya
Doajen hrvatske i svjetske glazbene avangarde Milko Kelemen danas je stanovnik Stuttgarta, a rođen je 30. ožujka 1924. u Slatini, čiji je i počasni građanin od 1999. godine. Njegovih 90. godina valjalo je zabilježiti jer je riječ o pedagogu i suvremenom skladatelju koji je svojim specifičnim načinom života svjetskog putnika, pedagoškim i umjetničkim radom te djelima neprolazne vrijednosti ostavio neizbrisivi trag u hrvatskoj, ali i svjetskoj glazbenoj umjetnosti.
Milko Kelemen pohađao je studij kompozicije kod Stjepana Šuleka i dirigiranja kod Friedrich Zaun na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te kod Oliviera Messiaena u Parizu. Studirao je i na Državnoj Visokoj glazbenoj školi u Freiburgu kod Wolfganga Fortnera i elektroničku glazbu u münchenskom Siemensovu Elektroničkom studiju, a glazbeno se usavršavao i u Sieni kod Vita Frazzija te u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kelemen je utemeljitelj, organizator i prvi predsjednik Muzičkog biennala Zagreb od 1961. te počasni predsjednik od 1981. godine. Radio je kao stalni ili gostujući glazbeni pedagog na uglednim konzervatorijima, akademijama i institutima diljem svijeta (Zagreb, Berlin, Düsseldorf, Stuttgart, Sveučilište Yale u SAD, Darmstad, Montreal, Buenos Aires, Rio de Janeiro, Sydney), a za svoj skladateljski rad primio je brojna visoka priznanja u zemlji i inozemstvu, među kojima i Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1984. godine i nagradu Porin za poseban doprinos hrvatskoj kulturi 1999. godine. Skladatelju Kelemenu dodijeljen je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu, a među brojnim nagradama je i Zlatni grb, najviše priznanje Virovitičko-podravske županije.
O njegovu ugledu u Njemačkoj govori i posebna narudžba za obilježavanje 200 godina rođenja Richarda Wagnera u gradiću Bayreuthu, za koji glazbeni kritičar Branimir Pofuk kaže da je „samo središte Wagnerova kulta“. Uz ostale, tamo je izvedena i Kelemenova komorna skladba za klavirski trio “Sjećanje na Wagnera”.
Prema ocjeni brojnih glazbenih kritičara, Kelemenove dvije najbolje kompozicije su multimedijska opera Apokaliptika, navodno tehnički najbolje opremljena opera na svijetu, i velika skladba Salut au Monde (Pozdrav svijetu), na tekst američkog pisca Walta Whitmana.
Festival koji ne može proći nezapaženo
Festivalske početke u Slatini, kao što to obično biva, obilježavala su skeptična pitanja o potrebi njegova održavanja, ali vrijeme je pokazalo da je iz godine u godinu sve više ljudi pratilo događanja na festivalu i s neskrivenim zadovoljstvom pozdravljalo velika imena svjetske glazbene umjetnosti u izvođenju suvremenih Kelemenovih i djela klasičnih autora. I sve je manje nerazumijevanja avangardne glazbe, koja će jednoga dana sasvim sigurno postati glazbena klasika.
Glazbeni festival Dani Milka Kelemena u Slatini dokazuje da taj grad više definitivno ne pripada hrvatskoj glazbenoj provinciji, nego se, naprotiv, svakim festivalom uzdiže iznad prosječnosti i postaje mjesto okupljanja vrhunskih umjetnika. Potvrđuje se i multikulturalnost festivala, koji uspješno isprepliće suvremenu, klasičnu i srednjovjekovnu glazbu s plesnim i dramskim, ali i likovnim umjetničkim izrazom. Takva koncepcija DMK zahtijeva velike napore organizatora, ali istovremeno osigurava kulturno događanje koje jednostavno ne može proći nezapaženo.
O desetoj obljetnici festivala 2004. godine zapisali smo da je u tom trajanju Međunarodni glazbeni festival Dani Milka Kelemena postao relevantna smotra klasične i suvremene glazbe, ne samo u županiji i državi, nego se ona nalazi i u kalendarima brojnih svjetski značajnih imena glazbene umjetnosti. Dokaz tomu je sudjelovanje na slatinskom festivalu mnogih virtuoza na pojedinim instrumentima, dirigenata i plesača, vokalnih solista te manjih i većih komornih sastava, ali i orkestara. „Teško je vjerovati da bismo imali priliku u našem gradu doživjeti, primjerice, zvukove i vibracije Zagrebačke filharmonije – da nije festivala.“
Jadranka Srdoč naglašava da temelj festivala predstavljaju djela Milka Kelemena, koja se provlače kao lajtmotiv u raznolikom glazbenom programu. Na festivalu se izvode i djela drugih suvremenih i klasičnih skladatelja ozbiljne glazbe, a festivalski sadržaji upotpunjeni su i obogaćeni ostalim vidovima stvaralaštva.
– U protekla dva desetljeća publici je bogati Kelemenov glazbeni opus predstavljen kroz 110 izvedbi. Nastupila su 82 ansambla i 74 solista iz Hrvatske, 17 iz europskih zemalja te iz Indije, Izraela, Kine, Armenije, Japana, SAD i Australije. Dosadašnje programe vidjelo je više od 25.000 posjetitelja – kaže direktorica Srdoč.
Nema nikakve sumnje da uspjehu slatinskog festivala u najvećoj mjeri pridonosi profesor Kelemen osobno, koji redovito u festivalske dane prekida isijavanje svoje neumorne stvaralačke energije da bi nekoliko dana proveo u rodnoj Slatini i stopio se s malim ljudima koji poštuju njegovu veličinu i gostima koji uvijek nastoje perfekcionistički savršeno izvesti Kelemenove kompozicije u jedinstvenom izvođenju pred autorom.
U želji da festival, osim glazbenoga, promovira i druge vrste umjetničkog izraza, poput likovnoga, scenskog ili književnog, sva su dosadašnja festivalska događanja popraćena odgovarajućim izložbama, kazališnim predstavama, predstavljanjem knjiga ili raspravama za okruglim stolom, edukativnim predavanjima i susretima glazbenika. Bili su to prikazi scenskih rješenja pojedinih kazališnih predstava i festivalskih plakata, izložbe likovnih djela i skulptura, dramske i baletne predstave te književne večeri.
Prema mišljenju kulturnih entuzijasta, festival je već u prvim godinama svoga postojanja ostvario osnovni cilj i smisao osnivanja, prije svega promoviranje djela Milka Klemena kao poznatoga i svjetski priznatog skladatelja, dirigenta i glazbenog pedagoga, a time i kulture i glazbene umjetnosti općenito. Osim toga, festival je omogućio našem gradu doticaj sa svjetskim kulturnim vrijednostima, a posebno treba cijeniti sve značajnije sudjelovanje mladih u toj najznačajnijoj kulturnoj manifestaciji u gradu.
Slatinske praizvedbe
Primjer utjecaja slatinskog festivala na međudržavne odnose pokazuje program otvorenja IX. festivala 2003. godine. Slatinu su posjetili tadašnji veleposlanik NR Kine Zhi Zhaolin sa suprugom Wang Jenmei i glavni tajnik Koordinacije hrvatskih društava prijateljstva, narodni izaslanik NR Kine Andrija Karafilipović. Oni su održali tribinu pod nazivom Kina – zemlja koju ne poznajete, a potom je kineski veleposlanik otvorio i istoimenu izložbu fotografija. Milko Kelemen na tom je festivalu otvorio izložbu Vaze za cvijeće 2002, na kojoj je o izlošcima umjetnika iz 26 zemalja govorio član Međunarodne akademije za keramiku u Ženevi Hanibal Salvaro.
Koreograf i plesač Mark Boldin, član plesnog teatra Atelier Choregraphique, 2003. godine majstorski je izveo svjetsku praizvedbu baleta Drammatico uz istoimeni Kelemenov koncert za čelo. Skladateljeva proživljavanja teških trenutaka obitelji i njegova naroda u ratnoj kataklizmi rezultirala su koncertom koji je Boldin tako sjajno pretočio u sliku i sugestivni pokret da je ugodno iznenadio i samog Kelemena. Premda u svakom pogledu manje opsežno djelo, Dramaticco koncepcijski oživljava i nastavlja se na Kelemenovu operu bestial Apokaliptiku, koju je slatinska publika također imala privilegiju vidjeti u nezaboravnoj izvedbi slovačkog pantomimičara Milana Sladeka.
Prije izvođenja Fantastičnih životinja 2004. godine organizatori su se pobrinuli za najveće moguće iznenađenje – i publici i Kelemenu. Publici zato što su doveli opernu zvijezdu Lidiju Horvat Dunjko, koja nije bila najavljena ni u službenom programu, niti u festivalskim kuloarima, a skladatelja Kelemena zato što je ta vrhunska umjetnica precizno i dojmljivo izvela upravo Kelemenovu skladbu Hepening za glas solo Sedam patnji. Osim već poznatih glasovnih, ta je sopranistica pokazala i zavidne glumačke kvalitete, kakve Kelemenova kompozicija upravo i zahtijeva. Bio je to najljepši poklon skladatelju za njegov 80. rođendan.
Fantastične životinje za dva zbora, dva vokalna i sedam instrumentalnih solista, te godine prvi put su izvedene u Slatini. Briljantno izvođenje (Mješoviti zbor HRT-a) toga Kelemenova djela bilo je poseban doživljaj stereo tehnike uživo, bez tehnike. Na pozornici zbor sa vokalnim i instrumentalnim solistima, na dnu dvorane – publici iza leđa – pjevač i recitator, dok je s druge strane dopirao ženski glas i zvukovi nekoliko instrumenata. Tako je dirigent Tomislav Faccini ravnao izvedbom ispred i iza sebe, upravo zadivljujućom preciznošću i koncentriranošću.
U avangardnoj glazbi nema stalnog i utvrđenog ritma i nema melodijske niti vodilje. Sve se čini spontanim i trenutnim glazbenim izrazom raspoloženja i doživljaja autora prenesenih na papir, a onda i u našu svijest, jer ne možemo biti smireni i ravnodušni uz krik ili vapaj, niti uzbuđeni u plahoj lelujavosti tišine ili tek jedva čujnih zvukova. Sviranje flaute bez zvuka, pjevanje bez glasa, zviždanje i šaputanje, pjevanje i govorenje tek jednog suglasnika, puhanje i smijeh, uzdisanje, dahtanje i siktanje – sve su to glazbeni izrazi avangardnog Kelemena. A doživljaj pojačava tekst – najviše na njemačkom, ali i na engleskom i hrvatskom jeziku – koji se šapuće, pripovijeda, viče, pjeva, groteskno oteže ili ubrzava. To je Kelemen i to je Zbor Hrvatske radiotelevizije. Bio je to i dašak glazbene povijesti u Slatini.
Ugodno iznenađenje skladatelju Milku Kelemenu posljednjeg dana festivala posvećenog njegovu 80. rođendanu priredili su članovi slatinske Udruge stvaratelja u kulturi Kult. Oni su priču o 90-godišnjoj starici Ilonki Balenović, koja je čuvala Milka u njegovu i svome djetinjstvu, njihovu zajedničku fotografiju nastalu oko 1930. godine koju skladatelj nikad ranije nije vidio, i dvije pjesme njemu posvećene, uobličili u prigodni poklon nazvan ‘Ruža za Milka’.
– “Vjerujemo da će ovaj skromni dar biti još jedna od onih uspomena koja će vas trajno podsjećati na djetinjstvo i vašu Slatinu” – rekao je prilikom uručivanja Denis Ostrošić, predsjednik Kulta.
Osječka pijanistica Renata Karša zablistala je 2009. godine na 15. DMK, kada je bez nota maestralno izvela Kelemenovu Temu s varijacijama. – Začudio sam se kako je Renata Karša svladala cijeli taj kompleks nota, što je užasno teško, i još je sve naučila napamet. Bio je to veliki trud, komentirao je slavni Kelemen njezin nastup.
17. međunarodni glazbeni festival Dani Milka Kelemena 2011. otvorio je tadašnji ministar kulture Jasen Mesić.
– Ovo je pravi primjer decentralizacije kulture. Točno je ono što kaže maestro Kelemen, da ne postoje veliki i mali gradovi, kao što ne postoji velika i mala kultura, kao ni veliki i mali kulturni centri. Zato je nama u Ministarstvu kulture čast da možemo pomoći ovdje, gdje kultura nastaje, i to u Slatini vidite na svakom koraku. Čestitam svima vama koji stojite iza ove manifestacije – rekao je ministar Mesić.
Na festival 2011. godine skladatelj Kelemen nije mogao doći zbog zdravstvenih razloga, a te godine među brojnim glazbenicima nastupila je i pijanistica Diana Brekalo iz Londona. Dijete hrvatskih iseljenika u Njemačku, već je nastupala na gotovo svim najpoznatijim glazbenim pozornicama na svijetu. Njezin nastup u Slatini podsjetio je na 1999. godinu, kad je kao 14-godišnja djevojčica nastupila na 5. slatinskom festivalu na osobni poziv prof. Kelemena. Da je slavni skladatelj mogao čuti Dianine izvedbe njegovih djela, zasigurno bi bio ponosan što nije zakazalo njegovo otkrivanje vrhunskih talenata.
Konstantin Krasnitsky ponovio Tango
Festival 2013. ostat će zapamćen po tri neponovljive posebnosti. Prva je bila praizvedba Kelemenove skladbe Die Marketenderin na stihove Heinricha Heinea u izvedbi mlade sopranistice Nikoline Pinko. Prva izvedba u svijetu uvijek je posebni kulturni događaj, a kad se „poklopi“ nazočnost autora i izvrsna izvedba, značenje je još i veće. Nastup Nikoline Pinko i izvedbu te skladbe autor Kelemen nazvao je „kolosalnom“, a predsjednica udruge DMK Jadranka Srdoč procijenila je da će sopranistica Pinko postići takav uspjeh da slatinski festival za nekoliko godina sigurno neće moći priuštiti svojoj publici njezin nastup.
Za sve vrijeme svečanosti otvorenja festivala te godine u velikoj dvorani Doma kulture na posebnom postolju na pozornici bila je izložena jedna violina. Na kraju programa naš proslavljeni violinist Goran Končar pojasnio je da Slatina postaje jedno od tisuću mjesta na svijetu gdje će netko od tisuću violinista svirati na toj violini, načinjenoj od otpadnog materijala koji je za sobom ostavio japanski tsunami, u znak trajnog sjećanja na tu tragediju. Nakon svoga festivalskog nastupa, na toj tsunami violini u Slatini svirala je poznata violinistica prof. Kimiko Nakazawa iz Tokija.
Treća posebnost slatinskog festivala 2013. bio je bjeloruski pijanist Konstantin Krasnitsky. On je održao koncert u Hrvatskom domu u Slatini u vrijeme kad je prof. Kelemen bio na drugom koncertu u Osijeku. S obzirom da je Krasnitsky izveo i Kelemenov Tango, zamoljen je da i sljedećeg dana, poslije koncerta Busina brass kvinteta, još jednom izvede Tango da ga čuje i sam autor. Pijanist se odazvao pozivu i odsvirao zahtjevnu partituru. I ništa u tome ne bio bilo neobično da prof. Kelemen nije bio toliko oduševljen izvedbom da je zamolio umjetnika da još jednom odsvira njegov Tango. U dotadašnjih 19 godina festivala Milko Kelemen čuo je mnogo sjajnih izvedaba svojih djela i čestitao mnogim umjetnicima na maestralnim nastupima, ali nikada do 2013. godine nije zamolio ponovno izvođenje. Bilo je to spontano i iskreno priznanje bjeloruskom pijanistu i svojevrsni vrhunac festivala u Slatini.
Festivalska događanja jubilarnog 20. međunarodnoga glazbenog festivala Dani Milka Kelemena, kojim je obilježen 90. rođendan Milka Kelemena i 30 godina rada Zavičajnog muzeja Slatina, započela su 2014. otvorenjem Zbirke Milka Kelemena u Zavičajnom muzeju. Za tu Zbirku poznati skladatelj i njegova supruga donirali su veliki dio svoje ostavštine. O nastanku i uređenju zbirke te o njezinu značenju za Zavičajni muzej i grad Slatinu govorili su ravnateljica muzeja Dragica Šuvak, župan Tomislav Tolušić i gradonačelnik Ivan Roštaš, a spomen-sobu Milka Kelemena otvorio je Berislav Šipuš, tadašnji zamjenik ministrice kulture. Obitelj Kelemen 2011. godine donirala je predmete vezane uz umjetničko stvaranje i život skladatelja. Zato je u projekt prekogranične suradnje s Mađarskom pod nazivom Od carske željeznice do održivog razvoja turizma s gradovima Sentlorincom u Mađarskoj i Našicama uključeno i uređenje prostora Zbirke Milka Kelemena u sklopu Zavičajnog muzeja.
U župnoj crkvi sv. Josipa nastupili su Djevojački zbor Zvjezdice i Zagrebački solisti pod ravnanjem Zdravka Šljivca. Izvedena je Kelemenova skladba Orion, Venus, Andromeda za djevojački zbor a cappella, a bilo je to prisjećanje na 2002. godinu, kad je Djevojački zbor Zvjezdice, također pod ravnanjem Zdravka Šljivca, otvorio slatinski festival svjetskom praizvedbom te kompozicije.
Skladatelj Kelemen prošle godine zbog narušenog zdravstvenog stanja nije mogao doći na festival, ali je u emitiranoj snimci telefonskog razgovora zaželio doći i u Slatini proslaviti svoj 91. rođendan. Nakon svečanosti otvorenja festivala praizvedena je kompozicija A Zagreb Imagination za violinu i gudački orkestar. Solist na violini bio je Goran Končar, kojemu su Slatina i slatinski festival tijekom godina postali drugi dom, a glazba Milka Kelemena najbolje sredstvo dokaza njegove konstantne virtuoznosti.
Ruža za Milka
Ilonka Balenović je 2004. godine bila 90-godišnja starica koja se živo sjećala svoga djetinjstva i godina provedenih u kući Milka Kelemena. Kao djevojčica od 15-ak godina, tada Ilonka Horvat, počela je sama skrbiti o sebi jer su njezini siromašni roditelji imali petero djece. Tako se zaposlila kod slatinske obitelji Kelemen, gdje je pomagala u kućanskim poslovima, spremala i čuvala djecu. A ta djeca bili su skladatelj Milko Kelemen i njegov mlađi brat Boris, povjesničar koji je do svoje smrti 1983. u Zagrebu 25 godina bio direktor Galerija grada Zagreba, ustanove koja se danas zove Muzej suvremene umjetnosti.
“U njihovoj kući ostala sam tri godine i tri mjeseca. Sjećam se da je Milkova baka, majka njegova oca, bila Bečanka i da se u kući često govorilo njemački.”
Ilonka je bila kod Kelemenovih kad se rodio Milkov brat. Borisa je jako voljela i zvala ga je Pinki, a njihov otac bio je ljut na Ilonku jer je Pinkija tako razmazila da nije htio ni jesti ni spavati bez nje.
Sjećala se baka Ilonka da su Milkovi i Borisovi roditelji svirali violine, a baka glasovir, da su često dolazili glazbenici i svirali u njihovoj kući. – Milko je bio vrlo drag i dobar, nisam zapamtila ni jedan slučaj nepristojnog ponašanja ili nekog lošeg djela. Nikad kasnije nisam vidjela ni Milka ni Pinkija.
Iz nesretne i kratkotrajne bračne veze Ilonka nije imala djecu i gotovo cijeli život provela je sama.
Priču o Ilonki, dvije pjesme posvećene Milku Kelemenu i njihovu zajedničku fotografiju Udruga stvaratelja u kulturi Kult uobličila je u prigodni poklon skladatelju za njegov 80. rođendan.
Slatinski festival – potvrda nemogućeg
Kad sam u vrijeme održavanja trećeg festivala DMK 1997. godine razgovarao s profesorom Kelemenom, ovako je opisao ‘rođenje’ festivala u Slatini:
“Prije nekoliko godina sniman je jedan televizijski biografski film o meni pa smo bili u mjestima gdje sam živio s roditeljima, u Koprivnici, u Virovitici, pa smo došli i u Slatinu. Počela je padati jaka kiša, ali je ekipa ipak htjela ispred slatinske crkve snimiti razgovor sa mnom. No, kiša je počela padati tako jako da se ništa nije moglo raditi i vratili smo se u Zagreb neobavljena posla. Kad su gradonačelnik Ivan Levar i pročelnik Matija Perkovac čuli da smo bili u Slatini, pisali su mi. Nakon toga našili smo se u Zagrebu, a potom u Slatini, gdje sam održao jedno predavanje i svirao dijelove iz Apokaliptike. Tada se rodila ideja da se u Slatini osnuje festival s mojim imenom, što nije bila moja zamisao. Za mene je to bila intrigantna stvar. Sa jedanaest godina, kod bake u Slatini, već sam počeo nešto komponirati, ali nisam mislio da ću postati veliki svjetski kompozitor. Bio sam uvjeren da nije moguće da dječak iz Slatine postane svjetski poznato ime. Upravo zato je osnivanje festivala za mene bila posebna čast i potvrda da sam postigao ono što se činilo nemogućim. “Rodno mjesto ima nešto magično u sebi, što se ne može riječima opisati. Poseban je osjećaj kad je iza vas gotovo cijeli život, a onda se vratite u svoj grad i prolazite poznatim ulicama i nailazite na stare kuće, kojih se iz djetinjstva sjećate” – kaže skladatelj.
Apokaliptika u Slatini – najveći doživljaj
U prigodi pete obljetnice festivala i 75. rođendana skladatelja, s njim je razgovarala Jadranka Srdoč, direktorica festivala i predsjednica Udruge u kulturi ‘DMK’, koja festival organizira. O svom odnosu prema provinciji i velikim gradovima te prema rodnoj Slatini maestro Kelemen tada je rekao:
“Ona je za mene neka vrsta katalizatora. Znate da svi naši umjetnici koji su došli iz provincije, a tako i ja, imaju zapravo negativan odnos prema toj provinciji, kompleks manje vrijednosti. Nekada se govorilo: “O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi…” Čovjek iz provincije izlazi i kada malo pomalo pobjeđuje tu provinciju, dolazi u velike centre, velike gradove, najednom ta provincija dobije sasvim novu, veliku auru, dobije nešto sasvim posebno, nešto neobično, što prije nije imala. Recimo, za mene je najveći doživljaj bio kada je moje djelo Apokaliptika bilo izvedeno u Slatini, a četrnaest dana kasnije u srcu Londona. Tada nema osjećaja manje vrijednosti, nastaje novi poseban osjećaj prisutnosti u bilo kojem mjestu na svijetu. Danas mi je svejedno imam li izvedbu u Bakiću ili New Yorku. Svako od tih mjesta za mene mnogo znači i ne vidim razliku između male i velike zemlje, gradića ili metropole. To je najveći doživljaj koji si umjetnik u životu može poželjeti. To sam ja doživio kroz Slatinu i zato je za mene proglašenje počasnim građaninom Slatine velika čast.”
Opera Bestial Apokaliptika
Opera Bestial Apokaliptika grandiozno je Kelemenovo djelo koje ukazuje na strahote ratova i bestijalnosti koje se u tim sukobima događaju.
“Ja sam zamislio revoluciju opere, a vi ste mi napravili jedan običan balet!” – rekao je Kelemen kad je vidio kako su umjetnici u Dresdenu postavili na pozornicu njegovo djelo. Apokaliptiku je, naime, naručila Berlinska opera, ali kad je djelo bilo gotovo prilike su se promijenile i opera nikad nije izvedena u zamišljenom obliku. U Grazu je napravljena koncertantna izvedba uz korištenje 8-kanalnog magnetofona, što je bila prava panorama zvuka koja je omogućila novi dojam glazbe uopće.
Taj snimak koristio se u kasnijim izvedbama, pa i u Slatini. Kasnije je slovački umjetnik Milan Sladek Apokaliptiku izveo kao pantomimu. Nastupio je čak četrdesetak puta u jednoj katoličkoj crkvi u Kolnu, da bi predstava potom s velikim uspjehom obišla svijet, a zahvaljujući Danima Milka Kelemena stigla i u Slatinu. U Apokaliptici su zastupljena moderna tehnička sredstva zvuka pa se ostvaruje poseban doživljaj: zvuk se kreće u različitim smjerovima i dolazi iz različito smještenih izvora u dvorani. Zamišljeno je i korištenje velikih predmeta od polivinila za napuhavanje – kugla promjera pet metara, kao početak, geneza, stvaranje svijeta.
U toj kugli Adam i Eva plešu balet, vide se životinje i javlja se posebna svjetlost kao početak svijeta. Zato je u djelu zastupljena glazba svjetla, glazba vode, glazba ribe, životinja… Apokaliptika se sastoji od 12 dijelova, od kojih svaki obrađuje zasebnu temu (zagađivanje okoliša, opasnost od rata, negativne posljedice rata, rekvijem za pale borce, mir, ljubavna pjesma, obožavanje strojeva, kraj svijeta). U svakom je dijelu jedan veliki objekt poput kugle na početku – naga žena, poljoprivredni strojevi, industrijski gigant, himna falusu kao simbolu nastavka života, sve do kraja svijeta – Apokalipse.
Pozdrav svijetu
Kompoziciju Pozdrav svijetu profesor Kelemen smatra svojim životnim djelom. – Tekst Salut au Monde Walta Whitmana pronašao sam prije pedeset godina i tada me strašno impresionirao. Ta me himna demokraciji zaokuplja dugi niz godina. Sretan sam što sam je mogao iskomponirati onako kako sam zamislio. Whitmanov Pozdrav svijetu neka je vrsta moje Biblije ili moja Sveta knjiga, jer u njoj ima toliko elemenata koji su duboko etičke naravi – govori o ljubavi prema svim ljudima, prema svim rasama, prema svim planinama, rijekama.
To je ljubav prema cijelom našem planetu, a to zbilja trebamo. Ako uključite televizor, vidite toliko groznih pojava, toliko strahota, da nam treba barem jedna mala kap da je bacimo u to more nepravde. Jednu kap ljubavi trebamo…
Zbirka Milka Kelemena u Zavičajnom muzeju Slatina
Počeci Zbirke Milka Kelemena datiraju još od 1994. godine, kad su započele pripreme za održavanje festivala Dani Milka Kelemena (utemeljenog sljedeće godine) i prikupljanje skladateljevih djela i predmeta vezanih uz njegov život i stvaralaštvo. Supružnici Kelemen i gradonačelnik Slatine Ivan Roštaš potpisali su 2012. godine ugovor o donaciji brojnih predmeta i glazbenih instrumenata obitelji Kelemen Gradu, a svi donirani eksponati predani su Zavičajnom muzeju na čuvanje, obradu i predstavljanje javnosti.
Osim obiteljskih predmeta, zbirka sadrži partiture glazbenih djela nastalih u gradovima gdje je studijski boravio, egzotični glazbeni instrumenti kao suveniri iz dalekih zemalja, fotografije koje su Kelemenovi snimili na svojim putovanjima diljem svijeta, originalne notne i grafičke zapise i partiture pojedinih skladbi. Gramofonske ploče, magnetofonske vrpce, videokasete, audiokasete i CD-i te Kelemenovi gramofon i magnetofon u slušaonici zbirke omogućavaju preslušavanje glazbe i uvid u razvoj tehnike za snimanje i reprodukciju zvuka. Tu je i Kelemenov pijanino (davno kupljen u Zagrebu i prevezen u Njemačku) i dio dobivenih nagrada, među kojima orden Veliki križ za zasluge Savezne Republike Njemačke iz 1973. godine, francuski orden Chavalier des Artes et des Lettres iz 1980. godine i diskografska nagrada Porin za životno djelo iz 1996. godine. (www.radioslatina.hr)
