Priča obitelji Jaković počinje u rano proljeće 1997. godine. U ratnom vihoru, Pero i Neda Jaković
Priča obitelji Jaković počinje u rano proljeće 1997. godine. U ratnom vihoru, Pero i Neda Jaković su se s Kosova u jednom autu, s petero djece uputili prema Hrvatskoj. Došli su u Slatinu, spašavajući se pred srpskom agresijom.
– Došli smo u Slatinu. Neki su mi govorili da bi bilo bolje da sam pronašao nečiju kuću… No, odlučio sam kupiti kuću. Dio novca su imali roditelji, nešto smo posudili i kupili smo kuću koja ni tada nije bila u sjajnom stanju. Ali ja tada nisam imao novca za nešto bolje, a morao sam s ulice skloniti ženu i petero djece.
Ruševna kuća obitelji Jaković, građena pečenom, ali i sirovom opekom i tada je bila u lošem stanju. Danas je u bitno lošijem, s vlagom koja izbija na svakom koraku, s fasadom koja otpada.
U takvim uvjetima obitelj Jaković je živjela godinama. Petero djece Pere i Nede, usprkos lošim uvjetima, zapaženo je u društvu.
– Najstariji sin Franjo student je Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku. Tereza je završila za frizerku, bila je i na natjecanjima. Viktor je završio prvi razred za elektrotehničara i osim toga pohađa i glazbenu školu. Andijana je peti razred i također ide u glazbenu školu, dok je Marina, odlična učenica, završila sedmi razred. Svi su oni naš ponos, naša djeca zbog kojih živimo.
Ove godine Jakovići su počeli s izgradnjom kuće kako bi djeca dobila dostojanstvenu prigodu za normalan život.
– Nama trebaju najminimalniji uvjeti za život. Stara kuća je izrazito lošem stanju i procjene kažu da se u nju ne isplati ulagati. Vlaga je već davno ušla duboko u zidove i tu nema pomoći. Meni je važno spasiti zdravlje svoje djece.
Stoga je Virovitičko – podravska županija pripomogla s crijepom za cjelokupno krovište kuće u Slatini, dok je grad Slatina darovala opeku za kuću. Pero Jaković, inače zaposlenik Gaja, nada se kako će ubuduće njegova djeca dobiti bolje uvjete za život. Naime, kada je cjelokupna obitelj u Slatini, tada u dvije sobe koliko su im na raspolaganju spava sedmero ukućana.
– Žena, ja i Franjo spavamo u jednoj, a ostalo četvero u drugoj sobi. Da nam je do zime makar soba ili dvije u novoj kući, već bi bilo mnogo lakše – zaključio je Pero Jaković.
