Virovitičko-podravska županija (Uvijek otvorenih vrata)Virovitičko-podravska županija

18. travnja 2021.

Strojovođa Josip Razlog iz Virovitice godinama vozi teretne i putničke vlakove: Svoje ljubimce Plavca, Šveda i Dizelku ne bi mijenjao nizašto

Nekada je san skoro svakog klinca bio da, kada odraste, postane strojovođa, jer vlakovi su uvijek glasili za simbol putovanja i mnogih avantura. Privlačili su oni i mnoge umjetnike, glazbenike, slikare, pisce i filmaše. Vagoni u redovima čekanja bili su utočište mnogih beskućnika, a fićuk lokomotive jedan od najdražih zvukova svih nas „geliptera“. No, vremena se mijenjaju, vlakovi su postali moderniji i sve pomalo prelazi u rutinu.

Na sreću još uvijek ima zaljubljenika u te metalne grdosije koje tutnje tračnicama i kojima se prevozi „sve živo i neživo“. Jedan od njih je i strojovođa Josip Razlog iz Virovitice, koji u šali zna reći da ima 58 godina starosti i 55 godina radnog staža, s obzirom da strojovođe imaju i zaslužuju beneficirani radni staž.

– Još malo pa ću u mirovinu, a do tada valja voziti našeg Plavca, kako od milja zovemo diesel motorni vlak plave boje – kroz smijeh nam je rekao ovaj uistinu drag i druželjubiv Virovitičanin, koji je, kako nam je kasnije otkrio, strojovođa postao sasvim slučajno.

– Odrastao sam u obitelji koja se bavila poljoprivredom, a još kao mali pomagao sam svojim roditeljima u tom poslu. Svega smo imali, jeli domaće i ničega nismo bili željni, reklo bi se jedna tipična mikeška obitelj. No, s vremenom se i situacija mijenjala, trebalo je ići dalje i tražiti svoj posao. Inače sam po struci „metalac“ i nisam niti sanjao da ću jednog dana postati strojovođa. Sjećam se da sam tada bio na odsluženju redovnog vojnog roka u tadašnjoj JNA i da mi je stiglo pismo u kojem je, između ostalog, pisalo: „Požuri doma, prijavili smo te za strojovođu“. Nisam imao pojma o čemu se radi, kakav sad pak strojovođa. No, nije bilo druge, trebalo je naći posao i krenuo sam. Bio sam na školovanju u Osijeku i Zagrebu po sistemu školovanje s radnog mjesta, tako da sam istovremeno skupljao i teoriju i praksu – rekao nam je strojovođa Josip, koji je u početku vozio teretne vlakove, a zatim i putničke.

– Znam da je to idealan posao za nekoga tko voli putovati i želi putovati po zemlji. Netko tko ima priliku biti odsutan od kuće nekoliko dana ili tjedana. Također, zanimanje strojovođe ima pristojnu plaću, beneficirani radni staž i dobru mirovinu, no kada sam se odlučio baviti tim poslom, ništa od navedenog nije mi bilo prioritet – sjeća se naš sugovornik te kaže kako je samo želio raditi svoj posao najbolje što zna.

I tako vozi Plavca, ali i Šveda (crveni ili narančasti vlak – vagon koji je napravljen u Švedskoj).

– Ponekad odvozim i Dizelku, sve su to moji ljubimci. Vozim relacije Osijek – Virovitica – Koprivnica ili Bjelovar – Zagreb, mada mi je najmilije bilo voziti prugu Pčelić – Daruvar – Banova Jaruga. Ne znam zašto, ali vozeći vlak promatrao sam prekrasnu prirodu na tom dijelu i nekako me podsjećalo na djetinjstvo kada sam napasajući krave uz prugu u Maloj lički ili kako se prije zvala Mala ulička u Virovitici promatrao vlak koji je tuda prolazio. Naravno, da mi je netko tada rekao da ću jednog dana tim putem voziti vlak, sigurno mu ne bih vjerovao – prisjetio se svog djetinjstva naš sugovornik, naglasivši kako ovaj posao, nažalost, ima i svojih crnih strana.

– Vjerujem da svaki strojovođa doživi i poneku dramu na pruzi, a najčešće su to suicidi, prometne nesreće, odnosno nalet vlaka na vozilo i slično. Ja sam imao šest takvih teških situacija, a najviše suicida kada su se ljudi doslovce bacali pred vlak. Vlaku koji vozi brzinom od uobičajenih 60 do 80 kilometara na sat potrebno je 200 do 300 metara da se zaustavi, tako da je nemoguće izbjeći osobu na pruzi – o težim segmentima svoga posla rekao nam je Josip, ali također i napomenuo da nikada nakon toga nije bio zarobljenik svoje tjeskobe, nego je nastavio dalje. Osjećaj je grozan, priznaje, i uvijek mu je žao svakog izgubljenog života, ali u tim slučajevima strojovođa zaista može malo što učiniti.

– Ako vozimo po propisu, ne možemo biti krivi za nesreću. Kada se ona dogodi, važno je ispravno reagirati, misliti u isto vrijeme i na sve putnike koji ovise o vlaku. Važno je i da strojovođa nakon tog događaja obavijesti željezničku dispečersku službu i žurnu službu 112 i čeka. Ponekad pred vlak istrči i neka šumska životinja, a i to se također javlja i evidentira. Veliku ulogu u tome ima pribranost, dobra koncentracija i kondicija, u što spada i stalna budnost – upozorava strojovođa Josip.

Kako se ništa ne bi prepustilo slučaju, u upravljačnici vlaka je i takozvani „budnik“, uređaj koji je potrebno pritisnuti svakih tridesetak sekundi. Ne učini li to na vrijeme, vlak će sam od sebe stati.

– Dakle, ako si zaspao, nećeš stisnuti polugu i vlak će stati, a ti ćeš trebati nadležnima objasniti zašto je vlak stao. Stoga smo svi budni – kroz smijeh je rekao Josip, koji jednako tako pazi na sve stvari u vožnji, signalne uređaje, pružne prelaze, ulaske u željezničke stranice i ostalo. Jer, kako veli, sve treba biti po propisu, kao uostalom i kod drugih prijevoznih sredstava, išli oni po pruzi, cesti, vodi ili zraku.

Josipova supruga Marija i sin Ivan velika su mu podrška. On ih pak, kaže, nikad ne opterećuje svojim poslom.

– Moj posao je moja službena tajna i ne želim poslom nikoga opterećivati doma. Za to su ovdje moji kolege na željeznici i ovdje se sve i rješava, na licu mjesta – kaže Josip te nam je onako usput otkrio i da mu je najdraži hobi nogomet, da ga je nekad igrao aktivno, a sada rekreativno, veteranski.

– Nogomet mi je jako važan, ustvari sport općenito. Mišljenja sam da je on dobar za održavanje zdravlja, dobre kondicije i zdravog duha, što je iznimno važno i za moj posao. Da se ne bih previše brinuo, baš i ne pratim utakmice na TV-u, radije gledam ove lokalne. Ma, nogomet mi je najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali da se ponovno rodim ne bih bio nogometaš nego opet strojovođa – sa smiješkom je rekao Josip, pogledavajući pritom lagano na sat, jer uskoro treba odvoziti svoju turu.

Mahnuo nam je zato rukom i krenuo na put prema zapadu. Plavac ga je već čekao na trećem peronu. (www.icv.hr, bs, Fotografija: M. Rođak)

Skip to content