Stjepan Gal: Stigli smo odmah nakon potresa, to je bilo nešto s čime se još nismo susreli, a dok smo putovali prema Baniji, nismo očekivali da će biti tako strašno

Stjepan Gal iz Slatine bio je na Papuku, gdje radi kao rendžer, piše Jutarnji list. Potres su, kaže, osjetili i tamo, a tada je poruka o velikoj šteti i žrtvama na Baniji stigla putem interne WhatsApp grupe u kojoj HGSS-ovci međusobno komuniciraju. Odmah je otišao po opremu i psa i krenuo na put. Stigao je na potresom pogođeno područje u 16 sati. Prizori koje su tamo ugledali bili su nestvarni. Gal i njegov pas Adi bili su naime u selu Žažini, gdje se urušila lokalna crkva.

U njoj su u trenutku potresa bili župljani koji su u utorak ujutro došli raščišćavati štetu koja je nastala u manje razornom potresu dan prije. Kad se zatreslo u 12.20, većina ih je uspjela pobjeći iz zgrade, no jedna osoba nije. Ispod ruševina ostao je zarobljen orguljaš koji je čistio svoj instrument, orgulje. Nažalost, do Galova dolaska već je bilo jasno da je, nažalost, mrtav, a Adi je to potvrdio svojim lavežom, u 18.46 sati.

Naime, kako priča Gal, kada je pronađena osoba živa, Adi laje veselo, a kada je mrtva, uznemiren je i tužan, i ima specifičan lavež, kao da reži.

– Orgulje su na lijevoj strani, tamo su stepenice, sugerirali su mi da je osoba tamo. Na lokaciji su već bili alpinisti i speleolozi iz Splita koji su ga pokušavali locirati. Tri su ulaza u crkvu, a na prvome pas je osjetio osobu, i to na suprotnoj strani od onoga gdje se mislilo da jest. Svako toliko tlo je podrhtavalo, padala je žbuka… Dečki iz Splita, kolege GSS-ovci, došli su unutra, i vatrogasci… Cijelo vrijeme postojala je opasnost da se na nas uruši ostatak crkve. Ja sam u jednom trenutku rekao da izađu. Ako već moramo nastradati, da nas bude što manje. Da nas bude dvoje, a ne šestero. Par puta smo morali bježati van iz crkve. Ako vam padne nekoliko tona materijala na glavu, ne može vam ništa pomoći – govori Gal.

GSS-ovci i vatrogasci uspjeli su poginulog orguljaša izvući iz ruševine već u 19.20 sati. U razgovoru s Galom doznajem da njegov potražni tim ima veliko iskustvo s pronalascima mrtvih. Pitam ga kako se nosi s tim.

 

– Puno radimo stare grobove, i moj pas i psi mojih kolega sposobni su naći grobove stare 100, 200, 500 godina. Radimo puno u potrazi za nestalima iz Domovinskog rata, radimo s policijom… Nažalost, imao sam dosta pronalazaka mrtvih osoba… Čujte, nama je u interesu da njihova obitelj može tu osobu dostojno ispratiti i sahraniti, ako ništa drugo. Nažalost, puno sudbina se vidi, teških i tragičnih. Mora se čovjek malo distancirati od toga, jer ne bi bilo dobro po nas. Dok se radi, ne stigne se razmišljati o tome, to dolazi kasnije, kada stignete kući. Kada se opustite, obuzmu vas emocije – kaže.

Gal već ima iskustvo sudjelovanja u pretraživanju ruševina nastalih u potresu, i to u jednoj od najvećih tragedija u Europi posljednjih desetljeća, u talijanskoj L’Aquili. No, to je, kaže, bilo potpuno drugačije od Banije.

– Tamo smo došli već pred kraj, u ispomoć. Talijani imaju jako puno potražnih timova i već je sve, manje-više, bilo gotovo. Ovdje smo, pak, stigli odmah nakon potresa i bilo je strašno. To je bilo nešto s čime se još nismo susreli. Dok smo putovali prema Baniji, nismo očekivali da će biti tako strašno, netko nam je pokazao snimke i mislili smo da se zeza, da je to negdje iz Japana, iz Hiroshi¬me, a ne iz centra Petrinje. Na terenu smo imali nekoliko potražnih timova i već do pola noći sve je bilo pregledano, a mi smo cijelo to vrijeme odlazili do ljudi, pomagali im, što god je trebalo, nosili im hranu, vodu i druge potrepštine – zaključio je Gal. (jutarnji.hr)