Virovitičko-podravska županija (Uvijek otvorenih vrata)Virovitičko-podravska županija

06. listopada 2021.

Odmor života: Austrijanac Wolfgang Rund kanuom se spustio od Slovenije do Osijeka, Virovitičani mu jako prirasli srcu

Trebala je to biti jedna opuštena ali zabavna, u dobrom društvu provedena subota. Skupina prijatelja okupila se u vikendici kod Vaške kako bi se, uz ljeto na izmaku, družila na otvorenom, u čarima prirode koju pruža rijeka Drava i njena obala. Sve je bilo više nego dobro do trenutka kada se na nasipu, kao da je iz vode izronio, pojavio čovjek s dugom kosom i – zatražio pivo.

– Odjednom se pojavio taj dugokosi neznanac, mokar i vidno umoran, koji nas je na engleskom jeziku zamolio jedno pivo. Kada smo ga vidjeli takvog, teško je bilo odbiti njegov zahtjev jer je izgledao kao da mu stvarno treba. Rekli smo mu ‘majstore, možeš dobiti što god želiš’ i pozvali ga kod nas – događaj koji je tu subotu od ugodne pretvorio u nezaboravnu prepričava nam Virovitičanin Ivan.

Uz takve okolnosti i dobru atmosferu, nije trebalo dugo da stranci postanu prijatelji. “Majstor” s početka priče bio je Austrijanac Wolfgang Runda, na svom putovanju Dravom od Slovenije do Osijeka.

No, krenimo redom.

Rođen u Koruškoj, najjužnijoj saveznoj državi Republike Austrije, kroz koju teče rijeka Drava, Wolfganga su oduvijek privlačile vode i rijeke. Kao dječak je rekao ocu da jednoga dana želi vidjeti zadnji grad gdje rijeka Drava, na kojoj je rođen, ulazi u Dunav, odnosno Osijek. Kada se kasnije u životu preselio u Beč, susreo se s još jednom rijekom koja ga je zaintrigirala- Murom. Iako do tog trenutka nije imao nikakvog iskustva s plovidbom, rekao je prijatelju da će jednoga dana tu rijeku „osvojiti“.

Ta dva važna događaja svog života odlučio je ove godine spojiti u jednu avanturu i provesti riječi u djela: spustiti se kanuom Murom i Dravom do Osijeka nije bila toliko odluka koliko je bila potreba, na savršenom engleskom i s osmijehom na licu objašnjava ovaj 46-godišnji komunikacijski stručnjak i „life coach“, to jest životni trener.

– Iako volim biti s ljudima i blizu njih, ponekad zbog prirode svog posla trebam „pauzu“. Zadnji put kada sam sam otišao na putovanje je bilo prije 12 godina, koliko mi je sin star. Obiteljski sam čovjek i puno vremena provodim sa svojom obitelji, to mi je vrlo važno. Uvijek sam uz njih, volim ih, ali trebalo mi je ovo vrijeme bez ikoga. Samo ja, priroda i moje misli. Pitao sam suprugu i sina smijem li uzeti „godišnji“ od svega, oni su mi bez oklijevanja dali podršku, koja mi neizmjerno puno znači – kaže Wolfgang te dodaje kako je njegova supruga rekla kako će njegovo putovanje biti dobro za cijelu obitelj, jer ako jedan član obitelji nije dobro (fizički ili psihički), ne mogu biti ni ostali.

Nakon tog „blagoslova“, Wolfgang je svaki trenutak slobodnog vremena proveo trenirajući u kanuu koji je kupio zajedno s prijateljem. Osim fizičke snage i spreme (jer treba veslati između 40 i 50 kilometara dnevno) potrebno je bilo i jačati psihu koja ima zadatak tijekom velike vrućine i napora održati mu glavu „hladnom“.

Zbog neprestane kiše, put je odgodio sa srpnja na prvi utorak rujna. Početna točka je bilo mjesto gdje rijeka Mura iz Austrije prelazi u Sloveniju, slovenski grad Gornja Radgona.

– Noć prije nego sam krenuo trebao sam spavati u šatoru na obali rijeke. Od uzbuđenja i silnih osjećaja zapravo nisam mogao spavati. Odlučio sam spremiti svoju kartu rijeke, sve stvari i krenuti. Rekao sam sam sebi da ne smijem previše razmišljati, već samo krenuti. Uskočio sam u kanu i rijeka me „uzela“. Taj trenutak, to je bio trenutak da ti se koža naježi – prepričava nam početak svog više od 400 kilometara dugog putovanja.

S Wolfgangom je u 4,5 metara dugom i 50 kilograma teškom kanuu bila i oprema. Šator, vreća za spavanje, madrac, rešo, hrana i voda su mu, osim fizičke i mentalne snage, bili najpotrebniji kako bi u nepoznatoj prirodi imao sigurno utočište na kojemu može obnoviti tako potrebnu energiju za svaki idući dan.

– Svako jutro, kada bih se probudio, iznad rijeke bi bila magla. Jeleni bi dolazili na obale, vidre bi lovile ribu, stotine ptica bi uživale u svom jutarnjem letu. I tišina, svuda okolo je bila tišina. Imao sam osjećaj kao da sam u Disneyevom filmu – smije se naš sugovornik čiji dan je u 8 sati počinjao veslanjem i završavao zalaskom sunca.

Kako i u filmu, pa čak i onom Disneyevom, ponekad nije sve idealno, a kamoli  u stvarnom životu i to na rijeci.

– Prva tri dana bio sam napet i pun „struje“. Bilo je trenutaka kada mi je bilo hladno, nelagodno i bio sam umoran i usamljen. Zapitao bih se ‘što mi je ovo trebalo’? Tijekom noći me bilo strah, toliko nepoznatih i novih zvukova je bilo oko mene. Prvi put sam čuo riku jelena. Mnoštvo životinja mi je trčalo oko šatora; ujutro bih u pijesku vidio njihove tragove. U jednom trenu sam sam sebi rekao ‘Woflgang, moraš se opustiti i spavati, nitko te neće napasti i pojesti’. To mi je pokazalo da se stvarima treba baviti kad se dogode, a ne živjeti u iščekivanju. Nadam se da ću to moći i poslije iskoristiti u životu – ističe te dodaje kako se potpuno opustio tek četvrti dan. Bio je to isti dan kada mu je mobitel prestao raditi zbog vlage u zraku. U doticaju sa svojima ostao je zahvaljujući Siri, koju može aktivirati i dok mu mobitel ne radi.

Na pitanje kako je iz njegove perspektive izgledao susret s Virovitičanima u Sopju, na samo sjećanje tog događaja njegov smijeh postaje glasniji, a osmijeh širi.

– Iako je taj dan na rijeci bilo užasno vruće, bio sam jako opušten. Na rijeci morate biti jako fokusirani, pogotovo kada je jako niska i krije puno opasnosti ispod površine, npr. grane stabala. Usprkos tome što sam imao slamnati šešir na glavi, sunce je bilo jako i osjetio sam ga. Kombinacija jakog fokusiranja i velike vrućine rezultirala je time da mi je moj mozak rekao da želi pivo. Znam da zvuči smiješno, ali u tom trenutku sam zaista vodio taj razgovor sam sa sobom. U daljini sam vidio mađarske ribare, ali nekako sam znao da od toga ništa. Rekao sam si da idem dalje, sreća će „nam“ se osmjehnuti i pivo će doći nama – smije se te dodaje kako do tog trenutka nije prošlo dugo vremena. Čuo je glasove, ali se zbog nasipa nije puno vidjelo. Zaustavio se, izašao iz kanua i odlučio okušati sreću na mješavini hrvatskog i engleskog.

– Svi su me prvo gledali kao da sam svemirac, no već drugi tren sam dobio mjesto među njima, jelo i piće, kao i mjesto za provesti noć. Čudilo me to koliko su zainteresirani za moj put, ja ga nisam gledao tako kao oni – objašnjava Wolfgang koji je kasnije nastavio do svog krajnjeg cilja, Osijeka.

Kada je došao do Osijeka nakon deset dana veslanja, bio je toliko umoran da ga nije mogao „upiti“ i doživjeti kako je htio i očekivao, samo je bio sretan što je uspio. Kada je izašao iz kanua, prošetao je gradom i kupio bicikl. Ženski, doduše, jer su samo takvog imali u trgovini. Potom je stavio kanu na ramena i krenuo voziti kući.

Iako je, kako sam kaže, sa svojih gotovo 50 godina u odličnoj formi, problem voziti bicikl s kanuom na ramenu bilo je opasno zbog kamiona na prometnicama. Uspio je doći do Valpova i onda je shvatio da je vrijeme za odmor.

– Sjeo sam ispod oraha i nazvao suprugu i rekao da nemam energije za vratiti se. Rekla mi je da bih trebao slaviti i biti sretan jer sam ostvario svoje ciljeve i snove. Počeo sam plakati od silnih emocija. Tada se iz obližnje kuće pojavila žena, donijela mi je burek, kavu i rakiju te mi ponudila mjesto za odmor jer nisam izgledao dobro – prisjeća se ljubaznosti učiteljice Snježane koja mu je pomogla iako nije znala engleski. Idući dan ju je ispred kuće, kao poklon, dočekao Wolfgangov bicikl. Naime, u razgovoru je saznao da je Snježana uvijek pješačila do škole u kojoj radi pa joj je u znak zahvalnosti odlučio pokloniti svoj.

– Smatrao sam da ona treba bicikl više nego ja – toplo zaključuje ovaj avanturist po kojeg je novi prijatelj s dravske obale, Ivan, došao u Valpovo te ga dovezao u Viroviticu kako bi mu pokazao grad i kako bi se družili prije nego po Wolfganga dođu prijatelj i šogor.

– Htio sam doći u Viroviticu upravo zbog Ivana. Želio sam vidjeti grad kroz njegove oči jer njegovo srce tuče za ovaj grad. Imam osjećaj da bi stavio ruke u vatru za Viroviticu – sa divljenjem priča o svom prijatelju te ističe kako je pozitivan dojam koji je dobio o Hrvatima kada je u mlađim danima posjećivao Hrvatsku isti kao i sada.

– Nije svakodnevno da netko izađe iz rijeke i traži pivo od vas, ali tu s druge strane nije bilo nepovjerenja i straha. Ne osjećam distancu od strane Hrvata. Ljudi se žele povezati i zbog toga se ovdje osjećam dobrodošao i, na neki način, kao da sam doma. U bliskoj budućnosti ću se zasigurno vratiti ovdje sa obitelji – smije se Wolfgang.

Na pitanje da li ga je ovo iskustvo na neki način promijenilo, nakon kraćeg razmišljanja odgovara.

–  Teško mi je reći da li me je promijenilo kao osobu, ali osjećam da sam sretan. Ne samo veseo, već istinski sretan iznutra. Kroz tisuće zaveslaja sam ostavio strah pod površinom vode i to  mi je dalo mir. Svako jutro sam zahvaljivao Bogu na ovom predivnom mjestu, što sam neozlijeđen prošao kroz još jedan dan, što sam dobro spavao. Mene nitko nije natjerao na ovo, ja sam to sam odlučio raditi. Velika je to sloboda – zaključuje. (www.icv.hr, ea, foto: privatni arhiv)

Skip to content