Virovitičko-podravska županija (Uvijek otvorenih vrata)Virovitičko-podravska županija

04. travnja 2015.

Tomislav Tolušić: Reforma lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj ili kako graditi kuću od krova prema temeljima

U zadnje vrijeme mnogi političari govore, u „istom paketu“, i o nužnosti decentralizacije države i o „nužnosti“ regionalizacije Republike Hrvatske - pri čemu se, kao u kakvoj mantri, stalno pozivaju na „argument“ o (pre)velikom broju općina, gradova i županija. Posebno su na „piku“ hrvatske županije kao tobožnji glavni krivci za sve loše u državi, kao „gutači novca“ i „kočničari razvoja“, premda sa svojih 1.917 zaposlenika predstavljaju tek kap u moru (točnije: 0,8%) u odnosu na čak 240.000 državnih i javnih službenika.

U tu se orkestriranu kampanju protiv županija, nažalost, uključio i dio pripadnika akademske zajednice i novinara, koji bez ikakvih dokaza šire tvrdnju da će Hrvatska „procvjetati“ nakon što se „regionalizira“ - bez obzira hoće li se naša zemlja podijeliti na 3, 5, 7 ili 10 regija, kako sve ne predlažu brojni stručnjaci. I oni istodobno govore o „decentralizaciji“ i „regionalizaciji“ premda su ta dva pojma dijametralno suprotna i u biti isključuju jedan drugog.

Decentralizacija je zajednički naziv za niz mjera kojima se nastoji spriječiti pretjerana koncentracija stanovništva i gospodarstva u jedno ili svega nekoliko središta, pri čemu ostali dio zemlje ostaje bez stanovništva ili se gospodarski slabije razvija (zvuči poznato, zar ne, pogotovo Slavoncima i Ličanima). Pojam pak regionalizacije u specifičnim hrvatskim okolnostima znači jačanje nekoliko većih ili velikih urbanih centara (naravno, politički određenih) koji pod krinkom „bržeg razvoja“ zapravo guše i uništavaju manja mjesta.

Zadnjih se nekoliko godina u ruralnim područjima Hrvatske (a što je realno cijela Hrvatska osim većih urbanih centara) upravo pod krinkom „regionalizacije“ provodila maksimalna centralizacija sustava, pa su ugašene stotine poštanskih ureda, matičnih ureda, carinskih ispostava, sudova, bolnica, domova zdravlja, ispostava mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, policijskih uprava, željezničkih i trajektnih linije i hrpa drugih, za život iznimno važnih institucija ili usluga.

Jedini rezultat takve „regionalizacije“ jest, primjerice, da mladić iz općine Crnac u Virovitičko-podravskoj županiji više ne ide po uvjerenje o nekažnjavanju (koje mu treba za javljanje na natječaj za radno mjesto) na sud u Orahovicu - koji je u međuvremenu ukinut - nego mora ići u 80 kilometara udaljeniji Osijek. I to vlakom i autobusom koji ne voze ili autom kojeg nema. Isto je i s rodnim listom, i potvrdom iz porezne uprave, i pregledom u bolnici...

Glavni izgovor za takve poteze su famozna „regionalizacija“ i „potreba za racionalizacijom“, a koje na najgori način krše prava stanovnika ruralnih područja premda plaćaju iste poreze kao i stanovnici Zagreba, Osijeka, Rijeke ili Splita. I koji s pravom od države očekuju istu kvalitetu i dostupnost usluga - a ne dobivaju ni stoti dio od onog što dobivaju stanovnici velikih centara moći.

Nažalost, u zadnjih 10-ak godina razni političari, neki akademici te pravni i ekonomski stručnjaci kada govore o reformi regionalne samouprave grade kuću od krova, prvo i posljednje o čemu raspravljaju je broj županija ili regija. To je potpuno nebitno pitanje za efikasno funkcioniranje regionalne samouprave - ali dnevnopolitički vrlo zahvalno. A kada ste čuli ili pročitali što to te famozne županije rade ili što će to raditi te, još famoznije, regije? Koliko će biti tih novih regija i po kojem kriteriju? Zašto Istra s 208.000 stanovnika ili Međimurje s 118.000 stanovnika mora biti regija a npr. Osječko-baranjska županija s 330.000 ne? Koje su to nove ovlasti koje će imati te regije? Da li će imati više ili manje zaposlenih od sadašnjih županija? Koji je način financiranja tih regija, koliko će više novca doći na lokalnu razinu ako ukinemo županije i uvedemo regije? Tko upravlja regijom, gubernator ili neki veliki župan? Da li te regije imaju skupštine, da li te skupštine imaju 50, 100 ili 500 vijećnika? Po kojem se teritorijalnom ključu biraju? Ako će regije dobivati više novca nego županije, te novce mora dati država ili se moraju uvesti novi porezi da bi bilo više novaca. Kome će država uzeti da bi dala regijama ili koji su to novi nameti građanima? Da li će regije imati svoje posebne operativne programe kao što je to u Poljskoj ili će i dalje ostati na snazi ova bizarna podjela Hrvatske na dvije statističke regije koja doslovce ubija sve osim Zagreba?  Po čemu i po kojim mjerljivim kriterijima će ta famozna regija biti učinkovitija od sadašnjih županija?

Bezbroj pitanja koja se meni motaju po glavi a na koja nisam nikada dobio odgovor. Doduše, odgovor na pitanje zašto treba Hrvatsku podijeliti na 5 regija dao mi je, u telefonskom razgovoru, prije nekoliko dana ministar uprave Arsen Bauk: Hrvatsku treba podijeliti na 5 regija zato što u kruni na hrvatskom grbu postoji 5 štitova. Bože sačuvaj.  Upravo me je zbog ovakvih inteligentnih odgovora strah bilo kakvih pokušaja reforme lokalne i regionalne samouprave.

Što se tiče broja županija, Hrvatska uopće ne iskače iz europskog prosjeka tako da čak niti ta teza o (pre)velikom broju županija uopće ne stoji. Dapače, upravo većina najrazvijenijih europskih zemalja ima velik broj jakih županija i na njihovoj snazi temelji svoj cjelokupni razvoj. Naravno, uz velike gradove koji također imaju ogromnu ulogu u tom razvoju.

Evo nekoliko primjera. Najbogatija i jedna od najmanjih europskih zemalja je Luksemburg. BDP po glavi stanovnika 64.000,00 €. Na 442.000 stanovnika Luksemburg ima 3 županije i 116 općina (govorimo o državi koja je 10 puta manja od Hrvatske). Usput, BDP po glavi stanovnika u Hrvatskoj je cca 10.000,00 €.

Luksemburg je premali za usporedbu? Slažem se. Uzmimo za primjer Norvešku. Također jedna od najbogatijih europskih zemalja sa BDP po glavi stanovnika od 50.000,00 €. Norveška ima nešto manje od 5 milijuna stanovnika a podijeljena je na 19 županija. U svemu slično kao i Hrvatska. Osim u BDP-u.

Znate li koja je europska zemlja u prošloj godini ostvarila najveći gospodarski rast u Europi, ima 4,5 milijuna stanovnika i BDP po glavi stanovnika 40.000€? Nažalost, nije Hrvatska nego Irska. Zemlja koja na 4,5 milijuna stanovnika ima 26 županija.

Naravno, postoje i suprotni primjeri kao u Danskoj ali iz svega navedenog očito je da glavni problem nije broj županija nego njihova jačina, efikasnost i uspješnost. Navedene zemlje (kao i većina drugih europskih zemalja) prepoznale su županije kao pokretače sveukupnog društvenog razvoja, maksimalno ih ojačale, i kroz ovlasti i kroz financije i na taj način razvile i centralnu državu. U Hrvatskoj sadašnja Vlada čini sve da uguši i oslabi i lokalnu regionalnu samoupravu a time slabi i samu centralnu državu. Koliko su županije financijski uništene govore i studije Ekonomskog instituta i Instituta za javne financije koji ispravno utvrđuju da ovakav način financiranja dugoročno nije održiv i da sa nedostatnim financijskim sredstvima županije ne mogu biti potpora lokalnoj samoupravi i biti glavni pokretač razvoja na svom teritoriju. Međutim, i u tim lošim uvjetima se vidi koliki je potencijal županija. Preko 1300 EU projekata u zadnjih nekoliko godina odobreno je upravo hrvatskim županijama, s čime se ne može pohvaliti niti jedna javna institucija. Danas imamo županije koje su svoje proračune udvostručile upravo zahvaljujući učinkovitom povlačenju novca iz EU fondova. Da je država tako uspješna državni proračun danas bi bio preko 200 milijardi kuna. I bez deficita.

Za očekivati je da će iduća Vlada (a čvrsto vjerujem da će ju voditi demokršćanska opcija na čelu sa HDZ-om) prepoznati značaj hrvatskih županija i konačno poboljšati kvalitetu i učinkovitost županijskog sustava.  Kako povećati efikasnost i učinkovitost postojećeg sustava, na koji način decentralizirati državu i ojačati onu razinu vlasti koja je najbliže svojim žiteljima?

Evo nekoliko konkretnih prijedloga, od temelja prema krovu. Županije mogu i trebaju preuzeti ovlasti Ureda državne uprave koji su potpuno nefunkcionalni i postoje samo kao paralelni sustav upravljanja kojim država želi zadržati dio kontrole nad poslovima županija čime samo izaziva dodatni nered i kaos u sustavu. Sve matice (rođeni, umrli, vjenčani), skrb o hrvatskim braniteljima, civilnim invalidima, izdavanje obrtnica, minimalni tehnički uvjeti za gospodarstvenike, povrat imovine oduzete za vrijeme komunističke vladavine, preostali dio ovlasti u školstvu, sve su to nadležnosti koje županija može preuzeti u roku 24 sata sa 70% manje zaposlenih nego što ih sada ima u uredima državne uprave. Samo ova stavka u državnom proračunu iznosi cca. 400 milijuna kuna. Sve inspekcijske službe mogu i trebaju biti pod županijama a država treba biti drugostupanjsko tijelo. Danas je 7-8 inspekcijskih službi rascjepkano na isto toliko ministarstava pa imamo tragikomične slučajeve da npr. na području Virovitičko-podravske županije nemamo niti jednog sanitarnog inspektora a Ministarstvo ne smatra za shodnim zaposliti osobu koja, između ostalog, nadgleda zdravstvenu ispravnost hrane koju jedu naša djeca u školi ili restoranu. Državni proračun ove inspekcijske službe koštaju daljnjih 400-tinjak milijuna kuna a iako su iznimno bitne, zbog lošeg sustava i nedostatka kontrole ne mogu kvalitetno obavljati svoj posao. U susjednim državama (Mađarska) lokalne vlasti izdaju sve osobne dokumente, od osobne iskaznice do putovnice. Što sprječava Hrvatsku da uvede takav sustav? Prenošenjem ovih ovlasti na lokalnu ili regionalnu razinu moguće je povećati efikasnost i uštedjeti višemilijunske iznose državnom proračunu.

Svjedoci smo kaosa koji vlada u slučaju raspolaganja poljoprivrednim zemljištem zbog centraliziranosti sustava jer svime upravlja ministarstvo poljoprivrede preko svoje agencije u Zagrebu. Zar stvarno mislite da agronom, pravnik i geodet u županijskoj upravi u Vinkovcima ne bi taj posao mogao obavljati brže, efikasnije i kvalitetnije od onih ljudi u Zagrebu, a uz manje troškove?

Upravljanje vodama i kanalskom mrežom, sustavi navodnjavanja, šume, ceste, svime se time danas upravlja sa jednog mjesta, iz nadležnih institucija u Zagrebu. Prenošenjem svih ili dijela ovlasti upravljanja tim prirodnim bogatstvima županiji kao instituciji na čijem se teritoriju ta prirodna bogatstva i nalaze sigurno bi se tim resursima brižnije i kvalitetnije upravljalo, opet uz manje troškove i puno manje zaposlenih i posljedično tome i uz puno manje opterećenja za državni proračun.

Ovo je samo dio mogućih prijenosa ovlasti i prijedloga provođenja prave, suštinske decentralizacije, koji bi hrvatskoj Vladi uštedio milijarde u državnom proračunu, funkcionalno i financijski ojačao hrvatske županije i učinio ovu zemlju konkurentnijom, bogatijom i naprednijom. Nažalost, ovi prijedlozi se, barem za vrijeme ove Vlade, neće naći na dnevnom redu.

Jer, na zavaravajmo se, nije glavni problem ove državne vlasti to što ima previše županija, nego to što je previše županija u rukama HDZ-a. Zbog toga ćemo do kraja mandata ove vlade slušati kako je nužno provesti decentralizaciju i to smanjivanjem broja županija – to jest centralizacijom. (Tomislav Tolušić/Večernji list)

Skip to content